Napokon opet na vlastitim tragovima

    1367

    ...And You Will Know Us By The Trail Of Dead

    The Century of Self

    Datum izdanja: 17.02.2009.

    Izdavač: Richter Scale Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Giants Causeway
    2. The Far Pavilions
    3. Isis Unveiled
    4. Halcyon Days
    5. Bells Of Creation
    6. Fields Of Coal
    7. Inland Sea
    8. Luna Park
    9. Pictures Of An Only Child
    10. Insatiable (One)
    11. Ascending
    12. An August Theme
    13. Insatiable (Two)

    Iako mi je entuzijazam u vezi ovog benda godinama varirao uvijek oko vrha, u posljednje vrijeme je splasnuo, pogotovo nakon njihovog zadnjeg studijskog uratka “So Divided” (takve su uglavnom bile i moje simpatije prema njima).

    Album je to na kojem je nestala sva inovativnost, svježina i ta sirova
    snaga zvuka koja je oduvijek krasila ovaj bend. Izlazak novog albuma
    više me iznenadio nego zaintersirao. Ali tu iznenađenjima nije bio kraj.

    Album otvara klasičan horror intro bez kojeg ne prolazi niti jedan njihov album, samo što se već nakon uvodnog takta uvodne “Giants Causeway” može zaključiti da su ovo neki preporođeni …And You Will Know Us by the Trail of Dead. Nakon horror uvoda odmah slijedi eksplozija. Surova i žestoka “The Far Pavilions“, pjesma originalnog trailovskog zvuka. Gitarski bučni zid koji samo oni mogu reproducirati, ponovno je nakon godina izbivanja sagrađen.

    Da cijela stvar ne bude samo puka slučajnost potvrđuje još bolja “Isis Unveiled“, brza i ritmična, koja kroz svu tu buku gitara na momente poprima i elemente folk pjesme. Već nakon tri pjesme jasno je da su se Trail of Death vratili vlastitim tragovima smrti i uskrsnuli onaj sound koji su imali na albumu “Source Tags & Codes” iz 2002. godine, inače do sada najboljem albumu, kojim su se probili iz anonimnosti i stekli kultni status koji su poslije umalo uprskali snimajući albume po direktivama diskografske kuće koja je od njih htjela napraviti emo ikone.

    Muziku podržava

    Negdje između svih ovih događaja, raskrstili su s dotadašnjom kućom i osnovali vlastitu. Da je to bio pravi potez dokazuje i ovaj album na koje se nalazi možda najljepša pjesma koju su ikada snimili – “Inland Sea” – koja ima sve: od psihodelične klavirske pozadine, osvajajuće melodije, udarnog refrena koji je otpjevan vokalom netipičnim za Conrada Keelya.

    Nakon početne žestine, album ipak uplovljava u mirnije vode s “Bells Of Creation” i “Fields Of Coal” te već spomenutom “Inland Sea”. U tom smirenom ritmu nastavlja se pjesmom “Pictures Of An Only Child” da bi još jednom ubrzali i ekspoldorali s “Ascending“.

    Nakon preslušavanja kompletnog albuma, moram priznati da su sve moje sumnje s početka sada otklonjene i drago mi je da se ovaj bend vratio onome što radi najbolje, a to je glazbeni zemljotres. Možda im se zato diskografska kuća zove Richter Scale Records?

    Muziku podržava