The Black Eyed Peas
The E.N.D.
Datum izdanja: 05.06.2009.
Izdavač: Interscope / Aquarius Records
Žanr: Hip-hop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Zaboravite na The Black Eyed Peas na koji ste navikli. U potpunosti zaboravite na činjenicu da je to skupina koja je svoju glazbu gradila na temeljima hip-hopa. The Black Eyed Peas kakav ste do sada poznavali više ne postoji.
will.i.am se zaigrao u studiju, otkrio niz novih i korisnih gumbića i po principu ‘What does this button do?’ stvorio sasvim novi zvuk The Black Eyed Peasa te zajedno s ostatkom svoje družine snimio novi album “The E.N.D.“.
Bez obzira što sam naziv albuma predstavlja kraticu za ‘The Energy Never Dies’, gotovo je nemoguće neodoljeti dvosmislenosti tog imena i ne pokušati ga interpretirati na drugačiji način – BEP-ovci su jednostavno potrošili svoj čarobni izvor energije i kreativnosti i uslijedio je kraj (the end, op.a.).
Nitko ne može poreći da su hitoidnim singlovima “Boom Boom Pow” i “I Gotta Feeling” pomeli glazbene ljestvice diljem svijeta, no valja naglasiti da je tu riječ samo o koliko-toliko dobrim singlovima koji niti nemaju drugu svrhu; važno je da dobro odigraju svoju komercijalnu ulogu.
A upravo takav je i čitav album – hip-hop je zamijenjen komercijalnim electro-disco-pop žanrom, gdje su pjevanje pa čak i povremeno repanje prošli kroz Auto-Tune funkciju uz povremeni dodatak ‘808’ mašine (što je na svom posljednjem albumu učinio i Kanye West). Također, lirika im nikada nije bila jača strana, no na ovom materijalu su jednostavno pretjerali s glupostima i gotovo idiotnim tekstovima koji već na prvo slušanje lagano počinju dizati živac.
Primjer jednog takvog ‘bisera’ je refren pjesme “Party All Time” koji glasi “If we could party all night, and sleep all day and throw all of my problems away, my life would be easy“. Nitko ne traži izljeve mudrosti, ali ovakvi stihovi već graniče s blesavošću njihovog dobro znanog singla “My Humps”.
Ipak, album donosi i nekoliko svjetlijih trenutaka, a to je electro-diskoidan pjesmuljak “Rock That Body” za čiju produkciju se pobrinuo David Guetta (kao i u “I Gotta Feeling”) te “Electric City“, gdje se Fergie hrabro zaigrala s fake-jamajkanskim naglaskom, što pjesmu čini iritantno-zaraznom i simpatičnom.
Unatoč činjenici da su četiri godine od svog posljednjeg studijskog albuma i nekoliko solo projekata objavili izrazito loš i suviše komercijalan materijal, valja naglasiti kako se na ovom petom studijskom albumu sam will.i.am. odlično snašao u ulozi producenta (što mu nikako nije strano) i upravo je produkcija ono najbolje na ovom materijalu.
Ali što ti to vrijedi kad jednostavno imaš iritantno blesave tekstove? Svaka čast na eksperimentiranju, ali što je previše je previše. I kraj.
