Najbolji bend za tulume!

Kad im je 2003. objavljen debi album “Echoes”, mnogi su s poštovanjem počeli govoriti o The Rapture, neki su pretjerivali u svojim hvalospjevima, neki su ih sasjekli navodeći ih kao tek još jedan pomodan bend koji inspiraciju traži (ili posuđuje) iz punka i funka, s masnim gitarskim riffovima uz obveznu disko-elektronsku podlogu.

Na prijelazu stoljeća pojavila se jedna osobita glazbena scena koja je svojim melodijama i stilskim rješenjima zazivala na ples. No, kakav ples? Znate one trenutke u američkim serijama i filmovima kad glavni akteri ulaze u nekakav flourescentno osvijetljeni klub gdje svi plešu i zabavljaju se dok u pozadini trešte žestoki ritmovi, a da nije techno, kao ni ništa slično njemu? E pa, The Rapture bi se savršeno uklopio u soundtrack jednog takvog kluba.

Nakon terora pop pjesmuljaka kojeg su vodeće svjetske glazbene kuće bilo proizvodile ili tolerirale, u jednom trenutku pojavili su se The Strokes koji su, premda su se kasnije prilično blamirali, najavili povratak gitara u modu. Nakon njih uslijedili su Franz Ferdinand, The Killers, The Hives i mnoga druga tzv. alternativna rock imena koja su bez po muke stizala do milijunskih naklada i multimilijunske slave.

Ono što je zajedničko svim tim bendovima jest što su bez imalo straha zagrabili u ostavštinu novog vala, post-punka i art-rocka s prijelaza sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća. Mlađa publika prihvatila ih je kao svojevrsnu nadogradnju indie-rocka kojeg je slušala, dok su oni stariji u njima prepoznavali potencijale koje su nekad imali njihovi omiljeni Gang Of Four, Talking Heads i ostali.

Ni The Rapture nisu iznimka. “Pieces Of The People We Love” sjajan je plesni album, više naklonjen elektronici i disku nego alternativnom rocku. Ipak, sve je ovdje kao što i treba biti: pjevač Luke Jenner još uvijek je u falseto pjevanju poput Roberta Smitha, a ‘otkinuti’ gitarski motivi koji samo ‘zabrenče’, te naglašena bas dionica i dalje ostaju zaštitini znak The Rapturea. Istina, nema ovdje nekih velikih hitova poput “House Of Jealous Lovers” i “I Need Your Love” s “Echoes”, ali ni oni loši trenuci albuma nisu toliko loši.

Jer energija i ritam koja proizlazi iz svake pjesme mora vas natjerati na ples, a ono na što nipošto ne smijete obraćati pažnju pri preslušavanju albuma su tekstovi samih pjesama: ne znam radi li se o totalnoj bedastoći i budalaštini ili genijalnosti. Ali to je u slučaju The Rapturea zaista sitnica koja nipošto ne umanjuje moć svega ostalog što je zastupljeno.

“Don Gon Do It“, “Get Myself Into It“, “Whoo! Alright – Yeah… Uh Huh“, “The Devil” i “The Sound” svakako su najbolje rješenje za podizanje glazbene atmosfere na bilo kojem tulumu gdje ‘cajke’ nisu dobrodošle.