Moć psihodelične Vlajine

Ako se na prethodnom albumu Nina Romić predstavila kao sirota mlada ženica iz konzervativne sredine pritisnuta nedaćama okoline kojoj preostaje samo plač i lelek, na “Pticama” se perspektiva promijenila.

Nina Romić u novim se pjesmama mnogo više otvara kao samosvjesna i samopouzdana hrabra žena kojoj nije problem davati i primati u emocionalnom odnosu, samo treba naći ‘onog pravog’, što za jaku ženu zna biti problem. Na neki način, iz “Daljina” i karaktera tihe žene iz krša Nina je evoluirala u karakter Vlajine koja se sasvim dobro prilagodila zakonitostima muškog svijeta i stvorila je muziku koja po mnogo čemu ima više ‘muda’ od mnogih emancipiranih muškaraca. Recimo, kraj “Ptica” pjesmuljci Gibonnija i Ramireza izgledaju baš pičkasto.

Fuzija psihodeličnih orguljica i folk rocka, uz prisustvo ‘normalne’ ritam-sekcije (“Daljine” su odsvirane bez bubnja, tek s decentnim basom) evocira duh kasnih šezdesetih i otvaranja svih mogućih sloboda (otkriva li ime albuma utjecaje sa sjajnih ploča grupe The Byrds “Fifth Dimension”, “Younger Than Yesterday” i “Notorious Byrd Brothers”?). U svakom slučaju, “Ptice” su drski i nezaustavljivi mlaz ženske samosvijesti na koji moderna muška svinja teško može naći odgovor.U uvodnoj “Pismo” Romićka je opalila šamar kršnom južnjaku (Dalmošu? Riječaninu? Istraninu?) koji prekida s njom preko pisma (doduše, u posljednjoj, naslovnoj stvari na albumu Nina pjeva kao da mu se želi vratiti). U drugoj pjesmi i prvom singlu “Opet” Nina kreće iz međimurskog melosa u svemirske visine i problematizira odnos s pasivno-agresivnim muškićem. Bio bi to ultimativni singl sezone, samo da sadrži kakav ‘otfiljeni’ gitaristički psihodelični solo, po mogućnosti odsviran unatrag. Sjajan jazzy ep “Crveni leptir” bi, ako Bog da, mogla, morala i trebala doživjeti obrade i obrade, a u ambijentalnom bluesu “Tajna” Romićki je na mračnom podsvjesnom teritoriju posvećenih emocija korak lak, a želja razdiruća. Dramatična “Neoni” centralna je tema cijelog albuma i potencijalni drugi singl.

Kao što su “Daljine” imale bonus pjesmu kojoj je autor narod, tako i “Ptice” završavaju s bonusom, folk ambijentalom “Ružom“, koja je također tradicional. Uz Ninu, na ploči su svirali provjereni suradnici gitarist Damjan Čakmak i basist Miloš Drobnjaković (koji je i producent), a novajlije u Nininim redovima su klavijaturist Fred Lanz i bubnjar Igor Bušljeta.

S “Pticama” Nina se uspješno umjetnički protegnula u visine novih izričaja i suzvučja. Najjači momenti na “Pticama” jači su od najjačih na “Daljinama“, kao što su i najslabiji momenti na “Pticama” slabiji od onih na “Daljinama“. Iako za pinku slabije od sjajnog debija, “Ptice” su pune uzbuđenja i vrlo dalekog dometa. Porinovci su dobili još jedan izvrstan album za ignoriranje.