Nina Romić “Jezero” recenzija albuma: Manje je više

Recenzija albuma – Nina Romić “Jezero”.

“Daljine”, “Ptice”, “Stablo”, “Sloboda” i sada “Jezero” – kroz ove albume upoznali smo Ninu Romić. Uvijek iskrena i emotivna, kao da u svojim pjesmama piše svoj osobni dnevnik iz kojeg neprestano izlaze novi momenti zbog čega se iznova zaljubljujemo u nju i njenu glazbu.

Dok je prošli album bio veliki i praktički možemo reći punokrvni bendovski, za novo izdanje se ponovno ‘ogolila’, riješila se svih suvišnih elemenata te gotovo minimalističkim pristupom krenula u novu etapu u životu. Očito je da se mnogo toga dogodilo u njenom životu proteklih godina (budimo realni, svima se dogodila korona, pa potresi…) zbog čega smo čekali čak pet godina novi album, ali bolje da je i tako, nego da se nešto isforsiralo jer ove pjesme su baš fokusirane i moćne, još jedno veliko djelo ove izvanserijske autorice.

Baš oko prošlog albuma, Nina je našla svoju srodnu glazbenu dušu u vidu multi-instrumentalistice Jelene Galić, pa su njih dvije zajedno zajahale na valu “Jezera”. To joj je djelomično olakšalo situaciju prilikom ove promjene zvuka, jer viziju je imala, ali s bendom oko sebe, rezultat vjerojatno ne bi bio toliko nabijen emocijama kao što imamo priliku sada slušati s njih dvije.

Najvažnija razlika na “Jezeru” upravo je taj svojevrsni minimalizam. U prvom planu su glasovi, žičani instrumenti, te ponegdje ubačen još pokoji instrument, a sve je dosta mirnije, spokojnije, a slobodno mogu reći i u pojedinim trenucima mračnije. Jbg, takva su vremena bila dok su pjesme nastajale.

Nina će oduvijek biti folk kantautorica i u to nema sumnje. I ovdje je glazbena baza ‘klasični’ folk samo što je ovdje nadograđen nizom etno elemenata, ponajprije bih rekao sevdahom. Time smo dobili jedan specifični zvuk i mističnu atmosferu kroz svih deset pjesama albuma, a svaka od njih ima jasan stav i svrhu, baš kao i svaki put do sad na Nininim albumima.

Već slušajući uvodnu sedmominutnu naslovnu skladbu koja otvara album prožimaju vas trnci. Posljednji singl pred samu objavu albuma ima i odličan spot, pravi mali kratkometražni film. Tu se već jasno može osjetiti emocija koju Nina želi isporučiti, a s ovako minimalističkim pristupom i mračnijom atmosferom to joj vrhunski uspijeva.

S druge strane, već sljedeća “Uspavanka” ima neki zarazno veseli štih njene gitare, pa u nastavku albumu imamo balansiranje između nešto tamnijih i nešto vedrijih melodija. Za mene, jedna od najjačih pjesama je “Izrast ćeš iz boli” koja krene kao sevdah, da bi ubrzo dobila vrlo zaigranu melodiju koja je u popriličnoj koliziji s tekstom, što ju čini baš neodoljivom.

Magično je slušati Ninu svaki put, u to nema sumnje. Ima nevjerojatnu lakoću prenašanja svojeg sentimenta kroz pjesme, pa čak i kad se ovoliko ogoli. Jednostavno rečeno, Nina Romić “Jezero” je još jedno vrhunsko djelo u nizu ove bezvremenske autorice, prava divota za slušanje.