Mnogo više od običnog hira

Kad netko spomene ime Jared Leto, uvijek svima kroz glavu prođe glumac koji nas je zabavljao u filmovima kao što su “Klub boraca”, “Rekvijem za snove”, “Američki psiho”, “Aleksandar” i u onoj tinejdžerskoj seriji – kojoj sam zaboravio ime. Ipak, čovjek zadnjih godina svoju strast izražava i kroz muziku. Mora se priznati, skroz dobro.

U suradnji s bratom, odsvirao je i otpjevao prvijenac “30 Seconds To Mars” iz 2002. godine, koji radi svoje dubine, skeptičnosti prema glumcima/pjevačima, a možda i radi marketinške mašinerije (koja stoji iza svakog benda) nije prošao baš zapaženo. Nedavno izašli drugi album možda također ne postigne veliki uspjeh, ali je i više nego dostojno zamijenio (ili nadopunio) svog prethodnika.

Široka, spora, dinamična i melankolična glazba provlači se kroz 40-ak minuta gitaristički laganih i pjevnih strofa, te glasnih i melodičnih refrena. U skladanju su opet glavnu riječ imali braća Leto, koji su ovog puta ipak dio kruha prepustili svojim pratiteljima na turnejama, basistu i gitaristu, dok je konačni potpis svemu dao producent Josh Abraham (radio s Velvet Revolver, Limp Bizkit, Staind).

Uvodna “Attack” (koja je izabrana i kao prvi singl) na dobar način otvara album kao dinamična kombinacija slušljivih elektronskih zvukova, plovnih gitara i vokala koji se izmjenjuju od ljubavnih šaputanja do bolnih vriskova. Nastavak albuma vodi nas kroz sličnu i provjerenu konstrukciju ogromnih, širokih, svemirskih i pamtljivih refrena i time možda dovodi do prve zamjerke.

Slušateljima kojima nije jedini dnevni cilj pojesti hamburger, popiti kolu i popričati o novim tračevima iz američkog show-bussinesa, možda će album biti monoton i slušljiv jedino na razini 2-3 pjesme (vjerojatno naslovna “Beautiful Lie“, “The Kill” i “R-evolve“), ali oni koji od glazbe traže zabavu i možda zamišljeno buljenje u strop uz lagano mahanje glavom sigurno će se zadovoljiti lijepo isproduciranim zvukom, tužnjikavim melodijama i nenapornim preslušavanjem albuma u komadu.

Dakle, akustične i električne gitare, malo elektronike i ljepuškasti i raznolik glas ljepuškastog glumca dovest će nas do povremenih usporedbi s A Perfect Circle, The Cure, Deftones, Incubus, Orgy, Staind i Depeche Mode. Ta čudna kombinacija ne dovodi nužno do nečeg revolucionarnog i novog, ali baca potpuno novo svjetlo na poznatog glumca koji je pokazao svoju potpuno novu stranu koja bi se velikom broju ljudi mogla jako svidjeti.

Osim kao reklama samom sebi, ovaj album bez dvojbe može skrenuti nečiju pozornost i na prvi album, nakon kojeg sam iskreno sumnjao da ovakav bend (ili, kao što sam ja pogrešno mislio, projekt) može opstati i s guštom snimiti još nešto. Prevario sam se, i jako mi je drago zbog toga.

Dakle, uzmite curu (il’ dečka) pod ruku, prigušite svjetlo, natočite si nekakvog vinčeka (il’ sokić) i stisnite play. 38 minuta neće vam oduzet previše života, a moglo bi vam bit skroz dobro. Meni je bilo…