Metalcore s najprljavijim pristupom

Danas je u metal glazbi dosta jednostavno i lako biti žestok, ali rijetki uspijevaju u svemu tome pokazati da su živčani, ljuti, gnjevni i da ih je sve raspizdilo. Takvi su najčešće moćnom zvuku pridodali rock pristup i vokal koji kao da je pobjegao iz južnjačke mentalne institucije. A Life Once Lost su novim albumom “Iron Gag” postigli upravo to.

Metalcore se danas već ustalio u raznoraznim žanrovima pa polako metal više nije mama i tata, a ovo ostalo su djeca, već je metal duboko zaronio u treću dob i uspavljivanje svojih novopridošlih unuka. Tako je u ovom slučaju sveprisutni metalcore postao društvo južnjačkom pristupu Pantere i Black Label Society.

U odnosu na prethodne albume, skroz je izbačena tehnička brutalnost Meshuggah i sve su bijesni prljavi metal riffovi sa stonerskim pristupom. Prve stvari “Firewater Joyride” i ubojita “Detest” širokogrudno prihvaća tu formulu i drži pozadinu zanimljivom lavljem rikanju vokala. Sve stvari su nabijene testosteronom i igrarijama gitara koje se ne boje zakomplicirati i iza kitice, gdje se većina drži jednostavnosti.

Dillinger Escape Planu su se približili na kaotičnoj “Worship“, a odlični riffovi i brzi ritam pohvalno opisuju i “Others Die“. No pokraj ostatka albuma, koji je podosta prosječan i dosta jednoličan, izdvaja se (meni) uvjerljivo najbolja stvar albuma – sporija “The Wanderer“. Nakon laganog početka pjesma se razbjesnila, ali je sporiji ritam podsjetio na Killswitch Engage, no s puno neurednijim melodijama.

Ta pjesma podigla je album, jer je svojom beskompromisnom žestinom uspjela prikazati iskrenost ovih dečkiju i pogoditi dobru kombinaciju Lamb of God (njihov pjevač producirao vokale) i Maylene and the Sons of Disaster, kojima su se povremeno najviše približili.

Ovo je definitivno glazba čovjeka koji je popizdio, ali, kao i svaki živčenjak, uspijeva ponekad izgubiti konce i baljezgati gluposti. To se ovdje može prenijeti na činjenicu da dosta često posegnu za modernim metalcore dijelovima začinjenim Panterom, koju je, očito, jako cool kopirati.

Za razliku od spomenutih Maylene and the Sons od Distaster, A Life Once Lost nikako ne zadržavaju slušatelja, i unatoč mnogim dobrim riffovima i dijelovima (uostalom, tko ih nema?!) često se ponavaljaju i ponavljaju.