Bijeg od današnjih klonova

Vjerojatno ne postoji niti jedan drugi bend koji je promijenio toliko članova, a svejedno svakim albumom polučuje veliku uspjeh. Poison The Well već dugi niz godina jako dobro kotiraju među kritikom i kolegama. Nekoliko mladića krenulo je na metalcore put, i sa svojih nekoliko albuma pokazali su svoj napredak i konstantan razvoj. Dok drugi cupkaju u mjestu, oni pokazuju hrabrost i izdaju albume kao što je ovaj zadnji – “Versions“.

Chris Hornbrook i Ryan Primack jedini su originalni članovi koji su tu još od 1997., a danas je u oficijalnoj postavi benda još samo vokal Jeffrey Moreira. Ostali su tu samo povremeno i kratko da im pomognu i upotpune sliku s basom i gitarama.

Bend je album snimao u Švedskoj s majstorima koji su zaduženi i za “A Shape Of Punk To Come” od Refused, a ovoga puta izdali su ga za Ferret Records jer su svoj dosadašnji ugovor s Atlanticom raskinuli zbog izdavačevog nesluha za eksperimentalni zvuk dečkiju s Floride.

Prelazak na drugog izdavača očito ih nije jako poljuljao, i ne primjećuje se nikakav kompromis u zvuku ili zadovoljavanje nečijih početnih apetita. Sigurno je da mi ovaj album neće prestići “You Come Before You” ili “The Opposite Of December”, dosta je drugačiji, ali njihova spika sigurno je i dalje ovdje.

“Letter Thing” započela je u tom stilu i vidlo se da je zvuk i dalje tu. Post-hardcore, kaos i ono poznato pjevanje. Već “Breathing’s For The Birds” i “Nagania” pokazuju usporavanje u melodiju i osjećaje, i nekako objašanjavaju što su radili u zadnjih 4 godine.

Obradivši The Smashing Pumpkinse pokazali su da im se puno toga vrti po pameti i da im uzori sežu puno šire i dalje od metalaca i hardcoreaša. Pokazali su to i depresivnim i tihim dijelovima na “Riverside” i “Slow Good Morning” čiji zvuk si paše s imenom pjesme. Tu svoju naviku s davanjem dugih i čudnih imena pjesmama nastavili i na žestokoj “The Notches That Create Your Headboard“.

Dobar dio albuma sigurno predstavljaju još “You Will Not Be Welcomed” i brža “Naive Monarch“. Ipak, uz sve spomenute pjesme jasno se vidi da nisu uspjeli izbaciti neku od pjesama u višu orbitu, pa osim dobre uravnoteženosti, nisu postigli nešto previše.

Nema potencijalnog velikog hita koji odskače i koji će im osim velikog respekta priuštiti i pokoji komercijalni milijunček.

Sigurno se može reći da sve skupa malo zrelije, ali ovako na CD-u se čini i suzdržanije. Vokal je nastavio svojim stilom, a zna se da nije najveći kreativac na svijetu, pa dosta često zvuči dosadno, ali super zvuk je sve to popravio.

Ona slušljivost u njihovim počecima je malo splasnula, ali odlučili su se maknuti od milijardu istih i sličnih bendova i nastavljaju svoj zamišljeni put. Tim tempom i stavom vjerojatno nikada nikoga neće razočarati. Nisu ni mene.