Što dečki rade vani? Piju i smiju se

Još uvijek mi nije jasno u kojem trenutku i zašto bend odluči album nazvati po sebi ili ga uopće nikako ne nazvati. To mi je oduvijek bila totalna glupost, jer ako ste u stanju imenovati desetak pjesama, smislite onda i neku frazu koja bi mogla opisati tih 40-ak minuta koje ste snimili.

Metallica ima neimenovani album kojeg svi zovu “Black”, Korn ih odnedavno ima čak dva i nikako mi nije jasno na koji način ih misle razlikovati u nekakvim popisima diskografije (osim po godini izlaska), a Boys Night Out tvrde da je njihova teorija pokazivanje svijetu njihovih pravih lica i pokazatelj da su s njim toliko ponosni da su ga odlučili obilježiti tom prokletom self-titled-etiketom.

A kada to tvrdite, onda se od vas i očekuje nešto najbolje što ste ikada napravili. Za Boys Nightout sam nešto sramežljivo čuo u vrijeme albuma “Trainwreck”, ali očito da bi ih potpuno trebalo definirati tek ovo, treće izdanje.

Ima puno manje vrištanja (čak skoro pa ništa), ali gitare i dalje pokazuju njihov pop-punk-rock s emo melodijama, ali i zanimljivim zvukom kao i malo više muda da se bace u pokoji prljaviji dio. Za to su ponajviše zalužne široke gitare na refrenima i simpatično ‘pimplanje’ po kiticama.

Njihov tempo na pjesmama “Get Your Head Straight” i “The Push And Pull” sve to čini dosta pamtljivim i zaraznim, tako da malo djetinjasto otpjevani refreni zakucavaju melodiju duboko u pamćenje. Malo sporije, a možda čak i zrelije, “Swift And Unforgiving” i posebno prvi singl “Up With Me” još su se više usmjerile prema mainstream emo-rocku, ali i dalje zadržavaju dosta one simpatičnosti, koju ovaj bend definitivno posjeduje.

Na brzoj “The Heirs Of Error“mi je na pamet pao My Chemical Romance, a “Hey, Thanks” me iznenadila klavijaturama na refrenu. Osim specifične, ali ne i nešto posebno dobre laganice “Fall For The Drinker“, cijelu bit albuma ispucali su na nekoliko kitica i refrena (ne nužno u istim pjesmama), no i dalje ostaje činjenica da se znaju super poigrati s instrumentima.

Posebno me se to dojmilo na “Reason Ain’t Our Long Suit“, sa strganim ritmom, te zadnjoj, i jednoj od najboljih (napokon je netko i to napravio) “It Won’t Be Long“, koja se iz lagane pop stvarčice pretvorila u spori sludge riff.

Kada mi netko na kraj albuma stavi takvu stvarčugu koja mi ispadne najbolja na albumu, postigne to da mi se album usadi puno dublje u dušu, nego kada prve tri pjesme budu i prva tri hita, nakon kojih je nemoguće shvatiti poantu ostatka. Zato su Boys Night Out napravili simpa albumčić koji zaslužuje da ga se čuje, ako ništa drugo, barem u tim rock-emo-punk krugovima i da se na njih obrati posebna pozornost, jer ovo sigurno super zvuči uživo.