Moderni Lynyrd Skynyrd na speedu

Kate “Ma” Barker rodila se 1873. i postala je jedna od najpoznatijih kriminalaca ili vođe bande početkom prošlog stoljeća. Dobivši četiri sina, muž George, inače beskorisni pijanica napustio ju je i tako omogućio sinovima da odrastaju bez nadzora i postanu sitni kriminalci. Ipak, s vremenom, neimaština ih je natjerala da započnu velike pljačke diljem cijele Amerike.

Sama Kate nikad nije bila uključena u kršenje zakona, već se samo brinula za svoje dečke prije i poslije pljačkaških pohoda. Ipak, postala je poznata u cijelom svijetu, jer su je pripadnici FBI 1935. ubili u njenoj kolibi i, kao opravdanje, smislili lažnu priču da je jedan od najvećih kriminalnih mastermindova u povijesti.

Ova priča nije zalutala u ovu recenziju, jer su riječi i cijela tema iza benda Maylene And The Sons Of Disaster posvećeni upravo toj ženi. Kršćanski bend iz južnjačke Alabame osnovao je izgnanik iz benda Underoath Dallas Taylor i složio jedno južnjačko rock-metal-hardcore čudovište.

Njihov drugi album odmah mi je svojom prljavošću i iskrenošću postao jedan od rijetkih koji su me u zadnje vrijeme baš razveselili. Kao nekakav Lynyrd Skynyrd osnovan u modernim vremenima, ali i dalje zaokupljen žvakanjem duhana i pljuvanjem u limenke graha.

S čak tri gitare složili su prljavu i moćnu muziku s elementima stonera, pravog jednostavnog rock pimplanja, i naravno, južnjačkih tema. Puno muda i energije vidi se na “Memories Of The Grove” i “Dry The River” koja, osim stalnog pijanog urlanja vokala, ima i jedan mali melodični simpatični refren. Upravo takvih stvari jako fali na albumu, jer je s ovakvim pjevanjem malo prerazbacan, pa bi možda bilo bolje da se nisu bojali još pokoji put zapjevati. Naravno, sve to vrijedi za cijeli album, ali bez zadnje dvije stvari.

Riječ je o totalnoj country-rock chill-out laganici “Tale Of The Runways” koja ima sve, od slidea do banjoa i laganog pripovjedačkog pjevanja, zajedno s lakšim instrumentalom “The Day Hell Broke Loose At Sicard Hollow“. Inače su pjesme sasvim sličnog tempa i agresije, pa dosta slično zvuče “Darkest Of Kin“, “Raised By The Tide” i blesavo plesna “Wylie“.

Od svega se najviše razlikuje “Death Is Alcoholic” (zamislite da je zbilja tako) koja ima malo moderniji post-hardcore refren i čak nema niti jedan solo.

Metal sa southern rockom i hardcoreom, sludge, pijani power-blues i stoner. Svega su Sinovi katastrofe smiješali da bi dobili iznimno južnjačku i nabrijanu muziku. Žestina ih prati kroz cijeli album, produkcija je sirova, ali moćna i uredna, a sve skupa je jako zabavno. Stav je kao kod drugog albuma Downa ili Corrosion Of Conformity, a time se puno toga reklo.

Iako nisam očekivao baš ništa, dobio sam totalno dobar i fora album, i napokon našao novi bend koji će često biti sa mnom u autu.