Screamo dobio svoje Arctic Monkeyse

Kad imaš 19-20 godina i slušaš nekakvu glazbu, uvijek će ti kroz glavu proći: ‘Joj, što bi bilo kad bih i ja imao bend…’ Velik broj mladosti diljem svijeta i uspije u tako nečemu, ali samo (od tko zna koga) odabrani uspiju puniti dvorane, prodavati hrpu albuma i, kamo sreće, dobro živjeti od toga.

Blessthefall su baš takvi, mladi zaluđeni screamo klinci. Ali, po čemu su različiti? Po tome što su Amerikanci, a za njih nisu čuli samo frendovi, već i ja i ti iz daleke Hrvatske. Ne znam kako bi na jedan tako mlad i zelen bend trebala utjecati činjenica da je zbog prevelike navale na njihov rasprodani koncert klub morao biti zatvoren, ali oni će se vođeni dobrom ekipom, sigurno snaći u svemu.

Album “His Last Walk” zbilja ne pokazuje ništa revolucionarno u glazbi, jer se jako puno toga može nazvati ‘tipičnim’, ali pokraj brda i brda takvih metalcore-emo-screamo bendova koji preplavljuju svijet, priznajem da su oni ipak uspjeli pokazati svoj talent i neke zanimljivosti.

Sad je samo pitanje je li ipak već pomalo prekasno da naprave nešto veliko, kao recimo UnderOATH. Njihov san će se ispuniti, ali sve je to već toliko izlizano da se bojim da se već polako traži ‘ono nešto novo’ u metal glazbi.

Kombiniraju urlanje i neartikulirano vrištanje s mirnim lijepim zaljubljenim vokalima koji, tako barem kažu, pjevaju o religiji i kršćanstvu (da, i oni!). Nije ni taj vokal nešto posebno i novo, ali definitivno je jedan od boljih u tom žanru i povremeno iznenadi fora idejama.

No, pjesma “Guys Like You Make Us Look Bad“, mogući hit kojim se dosta toga govori o njima, i cijeli album opet najveći naglasak ostavljaju na ritmičnim dupli-bas bubnjevima i odličnim gitarama, koje polako postaju instrument na kojem zvuči dobro i kad pijani majmun lupa bananom po žicama.

Stvari su isključivo između tri i četiri minute trajanja, nemaju onu dosadnu strukturu, prebacuju se iz distorzije i urlanja u neke lijepe pop-punk melodije, a možda bi trebalo izdvojiti “Rise Up” (postoji i akustična ‘režem-otrovane-žile-verzija’) i “Pray” kao jedne od najzanimljivijih pokazatelja da nisu (samo) još jedni u nizu. Od većine albuma lakša je samo “With Eyes Wide Shut” s elektronikom, klavirom i zbediranim pjevanjem.

Uspjeli su pomiješati vrištanje i pjevanje na način da ne dosade nakon dvije pjesme. Ako vam nešto govore imena As I Lay Dying, Alexisonfire i UnderOATH, onda će se ovdje naći dijelova koji će vam ritmično zanjihati glavu.

Ustvari, bez filozofiranja, ako volite screamo, ovi dečki su očito trenutno ono što su i Arctic Monkeys u britanskom rocku – ništa novo, ali skroz dobri. Ali, ako ste nekakav metalac, ovo nije nešto brutalno pa ćete, s obzirom da ne nude revoluciju, nešto za slušanje ipak morati potražiti negdje drugdje.