Mašinko: Teško je ne voljeti Mašinko

Teško je ne voljeti Mašinko. Iako sviraju klasični pop-punk koji je zenit doživio prije 2-3 dekade, oni mu udišu novu notu, te sve postaje vrlo zabavno i neodoljivo. Nakon dva studijska albuma i dva split albuma (s Frakturom mozga i Debelim precjednikom), Mašinko donosi novu bombu nazvanu “Danas ću, sutra ću”.

U pressu albuma nabrojene su mnoge drame koje su mu prethodile, od selidbi (i povrataka u Hrvatsku), preko svadbi do osnivanja firmi, da se radilo na potpuno drugačiji način nego prije, ali zaključak svega toga može se izvesti u par riječi – što god bilo, Mašinko je ponovno isporučio ono što je trebao.

Zreliji i iskusniji, ali nimalo i ozbiljniji. Taj njihov pop-punk ima i dalje nevjerojatnu dozu vica, zaraznih melodija i pjevnih višeglasnih refrena pa praktički već prilikom prvog preslušavanja albuma počneš pjevati pjesme sam od sebe. Takvu energiju i moć ima malo tko, a Mašinko je opet uspio.

Kad samo preletimo po naslovima pjesama, jasno je da raspon varira opet od čiste zezancije do ozbiljnih tema. Pije nekoliko mjeseci bend nas je upoznao sa svojim viđenjem problema oko Jakuševca u pjesmi “Cmrok 2”, dok, s druge strane, imamo i naslove poput “Ona stoji na vratima i negoduje” koja jasno pokazuje tu skroz neozbiljnu stranu benda (iako, priča o ozbiljnoj temi žensko-muških odnosa).

Moram priznati da mi je teško istaknuti poneku pjesmu, jer sve su podjednako himnične i zanimljive. Ipak, ono što se izdvaja s “Danas ću, sutra ću” jest gostovanje jednog ženskog vokala, zbog čega je “Jedne davne jeseni” dobila nešto drugačiju notu u odnosu na druge skladbe. U posljednje vrijeme Lovely Quinces sve više odbacuje akustičnu gitaru i rebrendira se u punokrvnu rokericu (s bendom), pa ovo gostovanje svakako zvuči logično i dojmljivo.

Ovih 37 minuta albuma vas pregazi u sekundi. Pjesme su nabrijane, melodične, pjevne… Generalno, sve što smo do sad znali o Mašinku sažeto je u ovih 12 skladbi. Iako su najave bile da će napraviti album sjetnije prirode, možda se ta sjeta i nostalgija osjeti jedino u tekstovima, dok je glazba i dalje britka i pitka. “Danas ću, sutra ću” je dokaz da (pop-)punk i u 2020. može biti interesantan i spreman širokim masama da zajedno polude.