Lirski genije i irske melodije

Najnoviji dvostruki album naslovljen “The Ultimate Collection” donosi ono najbolje od legendarnih The Poguesa – u studiju i na stageu. Prvi će vas CD počastiti sa 22 najpoznatije skladbe skinute s njihovih sedam studijskih albuma, dok CD drugi donosi također 22 pjesme, ali one odsvirane na Brixton Academy u sklopu njihove UK turneje iz 2001.

Stvarno je, nakon preslušavanja oba ova CD-a, teško ne spojiti riječi ‘McGowan‘ i ‘genije‘ u istu rečenicu, jer Shane McGowan zaista to jest. Genije, čudo prirode. Za one koji se pitaju zašto, odgovor je vrlo jednostavan, a glasi “Rainy Night In Soho“. Tom pjesmom započinje prvi CD i u njoj će McGowan pokazati svu raskoš svog talenta da napravi stvarno lijepu i krhku pjesmu koja će vas opčiniti prije nego toga uopće postanete svjesni (a opčinjenost se, u mom slučaju, uglavnom odnosi na zadnja dva stiha).

Ali šteta je pridavati sve zasluge za uspjeh The Poguesa samo McGowanu i njegovom vokalu od kojeg se ježi koža, kad u bendu postoje i osobe kao što je Jem Finer. A on je koautor najpoznatije pjesme ovoga benda (i ujedno najljepše božićne pjesme ikada napisane) – “Fairytale Of New York“, koju je McGowan otpjevao u duetu s nažalost pokojnom Kirsty MacColl. Također je šteta što su The Poguesi poznati samo po svojim irskim folk pjesmicama, jer se njihov doprinos cjelokupnom glazbenom svijetu ne može svesti samo na popularizaciju Irske i njezinih specifičnih melodija.

Nemojte me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv ni Irske ni karakteristične joj glazbe, ali je činjenica da su The Pogues istraživali i po drugim udaljenim mjestima i različitim krajevima glazbenog svijeta. “Fiesta” donosi putovanje u malo španjolsko selo, s koridama i svim ostalim; “Summer In Siam” je istočnjački san čiji će vas tri i pol puta ponovljeni refren doista dovesti do točke potpunog smiraja i nepodnošljive lakoće postojanja, a “London Girl” je MacGowanov povratak sjevernjačkom soulu.

Od ostalih dobro znanih pjesama tu su još i “Irish Rover“, suradnja s The Dublinersima i prva pjesma benda koja je ušla na UK Top 10, urbana oda “Dirty Old Town“, te “Misty Morning, Albert Bridge” kao još jedan dokaz McGowanovog lirskog genija. Mogla bih sad ovdje još spomenuti i “Tuesday Morning” i “A Pair Of Brown Eyes“, ali nekako mislim da je i bez njih sasvim jasno o kakvoj se kompilaciji ovdje radi.

Ako se prisjetite tko je sve producirao albume The Poguesa – Elvis Costello, Joe Strummer i Steve Lilywhite (U2), između ostalih – teško je ne posumnjati u mogućnost da im i live nastupi zvuče jednako dobro i uvjerljivo kao i studijski albumi (osobito ako se još k tome uzme u obzir i MacGowanov problem s alkoholom i drogama). Na sreću, snimka jednog od njihovih koncerata iz 2001. sasvim je dovoljan dokaz da sjaj The Poguesa ne slabi niti u live izvedbama, zapravo da sjaji čak i jače nego što bi ste se ikada usudili pomisliti.