Lica i naličja rocka

U sveopću retroizaciju rock scene ozbiljno se uključila i Njemačka, a jedan od njezinih najznačajnijih bendova na tom polju je The New Black, koji je u svega nekoliko godina postao jedan od značajnijih underground sastava te moćne države.

U biti, preciznije bi bilo reći kako The New Black svira heavy rock, odnosno kombinaciju modernog metala i sirovog rock’n’rolla, nekako najbliži bendovima tipa Motörhead, AC/DC, Black Label Society i možda najsličniji Dancima Volbeat.Momci su uspjeli napraviti gotovo idealnu ravnotežu između modernog heavy senzibiliteta i rockerske sirovosti i iako im pjesme odašilju prljav atmosferski ugođaj, istovremeno su graciozne i privlačne i može se reći da su u trećem pokušaju uspjeli stići do najkonkretnijeg albuma svoje karijere. A u tom se dijelu dosta zasluga može pripisati producentu Jacobu Hansenu, koji, uz brojna druga, ima i iskustva u radu sa spomenutim Volbeatom. Up-tempo inspiriran Motörheadom osjeća se gotovo u svakoj pjesmi, a one su bazirane na moćnom, premoćnom gitarskom radu s puno heavya, melodija i groovea po uzoru na magične izvedbe Zakka Wyldea. Bubnjevi također imaju razoran utjecaj, a jake i duboke baseve mogli bismo doživjeti kao snažnu im potporu u održavanju ritmičke maštovitosti.

Raznovrsni su i Fludidovi vokali, koji imaju značajan udio melodičnosti, ali se u isto vrijeme svojom agresivnošću, oštrinom i beskompromisnošću u glazbenu kulisu uklapaju kao saliveni, gotovo kao da su izmišljeni, a ne stvarni. Grooveom ispunjena, nabildana ‘‘Count Me In”, s interludijem akustike i sjajnim solom ubraja se u red boljih pjesama, jednako kao i motörheadovske “Innocence & Time” ili “Not Quite That Simple“.

“Muzzle & Blinkers” otvaraju akustike, a u nastavku se pretvara u razularenu himnu albuma, “Cut Loose” je još jedna brza pjesma u koju je fino implementirana usna harmonika, “Superhuman Mission” ima ponajviše groove karakteristika, ali isto tako i odlične, osvježene gitarske solo dionice. Nešto više uvodne psihodelije i stoner rock okruženje nalazimo u “Sharkpool“, “One Thing I Know” je pjesma baladno/srednjeritmičke orijentacije s modernijim soundom, a odjavna “Antidote” prepuna je metalne agresije.

Epidemija komponiranja albuma s vrlo jakim utjecajima old school rocka i modernijeg sounda uz The New Black poprimila je još jednu novu dimenziju i stvorila sasvim solidan materijal, za kojim bi mogli posegnuti ljubitelji rocka svih generacija, jer ovdje ima za svakoga ponešto. Najviše, dakako, za one koji najozbiljnijim periodom doživljavaju ’70-e., no isto tako, “III: The Cut Loose” mogli bismo nazvati laganim putovanjem iz prošlosti preko sadašnjosti u mirnu rockersku budućnost. I kao takvog ga ponuditi svim rockerima. Naravno, ozbiljnim rockerima.