Legenda o modernim trubadurima

Vjerujem da priču o ST!llnessu znaju manje-više svi oni koji pažljivije prate hrvatsku demo scenu, a za one manje informirane samo ću ukratko reći da je sve počelo negdje 2000., kada je Yuri (vokal i tekstopisac) nastupao sam repajući na matricu, da bi se prije dvije godine ipak odlučio oko sebe okupiti bend, koji danas broji šest članova.

To se pokazalo kao vrlo pametna odluka, jer je ST!llness kao live-bend postao puno zanimljiviji široj publici, tako da se ona na koncertima prilično proširila u odnosu na početni najuži krug rodbine i prijatelja. Svi koji su ih ikada slušali uživo s pravom su od albuma prvijenca puno toga očekivali, a velikih očekivanja su očito bili svjesni i sami članovi benda, budući da su svoj prvi studijski uradak dotjerali gotovo do samog savršenstva.

Moram priznati da inače vjerujem kako za neki bend baš i nije dobro da ga se neprestano povezuje s njegovim glazbenim uzorima, bez obzira koliko očiti oni možda bili, ali u priči o ST!llnessu teško je ne spomenuti splitski TBF, budući da su upravo oni pružili ST!llnessu šansu za dokazivanje pozvavši ih da im sviraju kao predgrupa na velikom koncertu u Domu sportova, kao i na ostalim koncertima na mini-turneji po većim hrvatskim gradovima.

A za jedan demo bend sigurno nije bila mala stvar svirati ispred nekoliko tisuća ljudi. Svoju su priliku dobro iskoristili, jer je uskoro stigla ponuda diskografa da snime i prvi album, na koji se dosta dugo čekalo, no to se čekanje, izgleda, ipak isplatilo.

Iako je njihov stil ‘reggae, rasta, ganja’, na albumu ćete moći čuti dosta različitih utjecaja, od već spomenutog reggaea, preko punka, junglea i duba, do nečeg što sami nazivaju ‘hologram root’, a što je to točno najbolje da provjerite na koncertima.

Kao prvo, sve pohvale Shotu i Erolu iz Elementala na odličnoj produkciji albuma, koja predstavlja onu kariku koja čitav album drži na vrlo visokoj razini. Pohvale idu i tekstovima pjesama, koji su me prilično iznenadili svojom suvislošću, budući da sam iskreno vjerovala kako nakon Saše Antića na ovim prostorima o sličnoj ili gotovo istoj tematici više nitko neće moći repati na jednako angažiran i britak način.

A koliko su zapravo sami tekstovi bitni za ovaj album shvatit ćete već na njegovom početku, na koji se smjestila dojmljiva “U početku bijaše riječ“, kod koje mi je, nakon nekoliko preslušavanja, cijelo vrijeme nešto nedostajalo, da bi na kraju zaključila da joj nedostaje jedino još malo minutaže, jer boljom stvari doista nisu mogli otvoriti album. Ona će vas upoznati s osnovnom idejom albuma koja se vrti oko riječi i njezine moći da ‘počinje svađe i ratove/pokreće široke mase’ i ‘zaustavlja sve satove’.

Naslovna “Odabrao Dželo Hadžiselimović” zasniva se na ‘Petar Pan poetici’, a u sličnom zajebantskom stilu se nastavlja i “Vatra je đava ili legenda o Trubadurima“. Inače, ta je pjesma izbačena kao prvi singl i za nju je snimljen i spot, što se meni činilo kao pomalo nelogičan izbor budući da definitivno ne pripada skupini najjačih pjesama na albumu.

One koje tamo itekako spadaju su “Banana Split“, koja bi svojom tematikom o devastaciji obale i bespravnoj gradnji još dugo mogla biti aktualna u Lijepoj Našoj, te “Egoskopija“, drugi singl za koju je nedavno također snimljen spot, kod koje posebno do izražaja dolazi karakteristična gitarska solo dionica.

U sam vrh, od ukupno četrnaest pjesama koliko ih se nalazi na albumu, smjestile su se njih dvije – “Povratak“, koja u live-verziji uvijek zvuči još bolje nego u ovoj studijskoj, te “Katarza“, nakon čijeg se preslušavanja doista i osjećate katarzično, ali koju je, nažalost, malo upropastio sample Titovog predugačkog govora negdje na sredini pjesme. On je baš mogao biti smješten i na početak, jer na ovaj način prekida dinamiku prilično nabrijane pjesme baš u trenutku kada ta nabrijanost doseže svoj vrhunac.

Budući da su sampleovi dosta bitni za razumijevanje svega onog što ST!llness u svojoj glazbi ujedinjuju, spomenut ću da ćete osim Tita ovdje čuti još i Pink Floyde, Boba Marleya, Dubrovačke Trubadure i Meri Cetinić, te Mladen Badovinac iz TBF-a kako recitira pjesmu “Djeca slobode” Tome Bebića.

Konačan smiraj donosi još jedna zanimljiva pjesma, “Blues za moju majku“, koja počinje kao zahvala roditeljima, ali se zapravo pretvara u zahvalu ‘svim dobrim ljudima ove jebene planete’. Nakon nje će još jedino Miljenko Kokot u maniri najboljih HRT-ovih spikera pročitati postavu benda koju, vjerujem, bolje ne bi odabrao ni sam Dželo Hadžiselimović.