Krasna muzička priča s rijeke Nil

Snimanje konceptualnih albuma je, nekako kao nepisano pravilo, vezano uz bendove progresivnih rock i metal usmjerenja. Naravno, ne i njihovo isključivo ‘pravo’, no najviše takvih djela dolazi upravo iz njihovih redova.

Toj više od tri i pol desetljeća dugoj ‘tradiciji’, ako se tako možemo izraziti, nije odolio niti izraelski bend Amaseffer, kojeg je prije četiri godine osnovao Erez Yohanan, bubnjar, perkusionist, glavni kompozitor, a uz to i narator. Uz njega, članovi benda su i gitaristi Yuval Kramer i Hanan Avramovich, a ključna stvar kada se planirao album bila je pronalaženje adekvatnog/ih pjevača.

I to onih čija će se boja glasa i stil pjevanja, s posebnim naglaskom na dramaturško-filmsko izražavanje, u potpunosti uklopiti i odgovarati tekstualnom, a pogotovo muzičkom kontekstu albuma, koji bi, to mogu odmah reći, komotno mogao biti i filmski soundtrack za neko povijesno djelo slične tematike, na koju ćemo se kasnije osvrnuti.

Mats Leven (ex-Therion, ex-Yngwie Malmsteen) se pokazao kao odličan ‘dramaturški’ izbor, dok su se za onaj izvorni, bliskoistočno/orijentalno/ambijentalni, pobrinuli izraelski pjevači Maya Avraham, Kobi Farhi i Yotam Avni. I da, u jednoj pjesmi (“Midian“), gostuje i Angela Gossow iz Arch Enemya.

Vokalna kombinacija izvrsnog Matsovog pjevačko/pripovjedačkog (ne doslovce) vokala, s visokim modulativnim mogućnostima, ozbiljno je potpomognuta s izraelskim trolistom, koji kroz stalne pjevačke (ženske vrlo osjećajne i mile) i naratorske angažmane vjerodostojno i originalno dočarava sve što je tekstualni koncept želio reći.

Pogotovo zbog općenitog autohtonog načina pjevanja (računamo i ona mini zborska), a još bolje u dijelovima gdje se priča na hebrejskom jeziku. E sad, da se malo vratimo na početak vezan uz tekstualni koncept, jer smo se malo ispreskakali, pa da dovršimo ono što smo započeli.

Naime, priča koja se proteže kroz ovaj album nije imaginarna, naučno-fantastična ili još više izmišljena (odnosno kako ju tko shvaća), već se bazira na “Exodusu”, drugoj od pet knjiga Starog zavjeta, s vjerskog stajališta njegovom najvažnijem dijelu.

Ona, kako je poznato, opisuje ropstvo Izraelaca u starom Egiptu pod vlašću faraona, a glavni je lik Mojsije (Mats), koji se, nakon osobne kalvarije i ‘putovanja’ u košari po rijeci Nil, vraća među svoj narod i daje sve od sebe da ih odvede iz ropstva u obećanu zemlju. A koliko je ovdje sve podređeno vjerskoj tematici govori i podatak da je i ime benda izvučeno iz Biblije, i s hebrejskog mu je prijevod ‘narod svete knjige’.

Stigosmo tako, mnogi će opravdano reći – napokon, i do muzičkog opisa albuma. “Slaves For Life” bi se mogao opisati kao kombinatorika europske škole progresivno/psihodeličnog rocka, s mediteransko/bliskoistočno/orijentalnim folkom, što bi bio najkraći mogući opis i, ja barem tako mislim, najtočniji. Mada, ne može se izbjeći spomenuti kako se u pojedinim agresivnijim dijelovima prepoznaje i utjecaj progresivnog i neoclasical metala.

Recimo, kao da iskombiniramo Porcupine Tree, Blackfield, Opeth, Orphaned Land i Evergrey. A kada su spomenuti ti bendovi (mogli bi i još neke kada bi više ‘čačkali’), jasno je da ovdje ima beskonačno mnogo trilerske dramaturgije, melankolije i tmurne, darkerske atmosfere.

Jer sama priča je takva da je jednostavno nagnala autore da se nešto takvo samo po sebi stalno nameće i izbacuje u prvi plan. Kako bi, recimo, naredba faraona da se pobiju sva muška prvorođenih sinova, zatim plač i vriskovi djece, majki, žubor vode, konjski galopi ili krici izmučenih robova doista izgledalo što stvarnije, svega poviše iznesenog mora biti u neograničenim količinama.

I, moram priznati, u tome se u potpunosti uspjelo. Jer, kada se ovaj album sluša, s njim se praktički ‘živi’, duboko prolazi kroz sve njegove faze, odnosno zbivanja u starom Egiptu, i to s jako jako jako puno emocija. Naravno, pod uvjetom da se na njega u potpunosti fokusira, a nema razloga da tome ne bude tako.

A najmanje što imate je taj osjećaj, ako mu se prepustite, da ispred sebe imate TV-prijemnik i sve to gledate na ekranu. Totalno u skladu sa svime navedenim je i muzička kulisa, odnosno instrumentalni dio, u kojem se strašno puno koriste instrumenti koji svojim tugaljivim soundom još više produbljuju jad, bol i tugu koje nam dočarava ova priča.

U svezi s time, treba spomenuti da se jako puno poradilo na orkestralnim aranžmanima, pa tako gudala, frule, flaute, udaraljke, bubnjevi, piano, akustike, flamenco gitare, ali i nježno žensko pjevanje (boja me čak podsjeća na Ofra Hazu), svojim milim, kontinuirano sažaljivim stilom, zvuče još bolnije nego im je to u ‘zapisano’ u osnovnim karakteristikama.

Iako, u svu tu odmjerenost uklopili su se i žešći gitaristički riffovi, kao i jače pjevanje, kojih ima u pjesmama, ali su na račun melodije ‘uplatili’ dio agresije, pa i oni dopunjuju sveopći bezizlazni ugođaj. No na nekim mjestima donose i ponovno probuđene nade. Jedno od najmelodičnijih sekvenci su gitarističke solaže, koje se izuzetno tečne, ali, u skladu sa sveopćom formom albumom, mirne i otužne.

A nije da se nije našlo prostora za sve te ‘akrobacije’, obzirom da album traje skoro 78 minuta, pa tako ‘glavne’ pjesme traju između osam i 11 minuta.

Listanje knjige, otpuhivanje i brisanje prašine s knjige prvo je što se čuje u uvodu najkraće, dvo i polminutne otvarajuće pjesme “Sorrow“, koja kroz naratorstvo na hebrejskom, akustične gitare i flaute, ta završno ‘rzanje’ konja nagovješćuje da ovdje mnogo toga neće biti u redu.

“Slave to Life” pjesma je koja govori o potlačenoj ulozi Izraelaca u Egiptu i pravi je početak albuma, a muzički miksa progresivni heavy rock, metal, folk melos, s izobiljem ritmičkih izmjena, uz dominaciju srednjeg i sporijih, te gitarističkim varijacijama, koje u svojem finalnom dijelu malo ‘povuku’ i prema Dream Theateru.

“Birth of Deliverance” ima nekako, uz “Return to Egypt“, ‘najfilmskiji’ ulaz ali i sveukupnu atmosferičnost, najviše dramatike, a za to je dobrim dijelom zaslužan i tekst, koji ‘prati’ faraonovi naredbu o ubijanju prvorođenaca. Pa se tako u njoj čuje zapomaganje, plač, ali i ‘vodeni’ zvuk, koji upućuje na Mojsijev spas u košari. Nadalje, i ona je jako bogata orkestralizacijama, naratorstvom, a svojim ‘phantasy’ i neoclassical sadržajem malo me, onako idejno, ‘upućuje’ na Rhapsody Of Fire i Kamelot.

Pjesma “Midian“, u kojoj se svojim poznatim screamingom ‘priključuje’ i Angela, opet počinje jakim orkestralnim dijelovima i sadrži novu dozu folk ‘infuzije’, ali i kompletno je energičnijeg sounda, s jačim gitarama, bubnjevima, izvrsnim miksom vokala i melodičnih gitara, novim izmjenama ritmova i ‘galopirajućim’ finišem.

Kada već spominjemo energiju i brzinu, činjenica je da nje, kao i čvršćih ritmova, ima više u prvom dijelu albuma, dok su pjesme u drugoj polovici nekako više baladnog ritma, počevši već od pete, melankoličnije “Zipporah“, koju je Maya možda i najljepše otpjevala.

U toj, drugoj polovici albuma, nekako ‘najmračnije’, Everegreyske gitare, nalaze u kompoziciji “Ton Plagues“, s novim izuzetno jakim, opet, utjecajem dramaturško/orkestralnih dijelova.

Koji su još jači, tmurniji, crnji i dublji u finalnoj “Land of the Dead“, pjesmi s laganim solo i zborskim pjevanjem, koja djelomično podsjeća na Avantasiin stil, s tek nešto jačim gitarama i bubnjevima i završnim hebrejskim naratorstvom, koje privodi kraju prvi dio zamišljene trilogije.

I tako, kombinatorike, dramatike, mirnoće, energetike, bogatog, sočnog sounda, predivnih aranžmana, i još koječega ima ‘na tone’ u svakoj pjesmi, ali ne u klišejiziranim, unaprijed očekivanim i predvidljivim omjerima, već se ‘događaji’ izmjenjuju skladno i nenadano, baš kao u stvarnosti, kako je, uostalom, već i navedeno.

Konkretnije, već je direktno ili indirektno iznešeno da “Slaves for Life” donosi punu muzičku kompetenciju, da ne zaboravimo sjajnu produkciju (Markus Teske (Vanden Plas)). Zadovoljavanje svih kriterija, dakle ne samo onih s muzičke ili tekstualne strane, nagnalo me da ovaj album doživim kao jedno od najboljih rock, dakle ipak primarno rock, ostvarenja tekuće godine.

I zato, naravno, s nestrpljenjem očekujem njegov nastavak, jer su ovi momci pokazali potencijal, iskočili iz poluzatvorenog kruga prosječnosti prog rock bendova i nemam namjeru sumnjati da u drugom pokušaju nebi mogli biti jednako dobri.