Kralj čikaškog bluesa

Buddy Guy neupitni je kralj današnjeg Chicago bluesa, kao što je to nekad davno bio njegov idol i mentor Muddy Waters. Ne tako davno, Buddy nije mogao pronaći izdavača za svoje albume, no s dolaskom 1990-ih i s tri albuma dobitnika Grammya, vremena su se promijenila.

Buddy Guy uvijek je imao zanimljive nastupe uživo, uvijek su ga pamtili kao besprijekornog showmana, a ne kao glazbenika s najviše prodanih albuma. Naravno, utjecaj koji je ovaj 72-ogodišnji gitarist imao na svoje nasljednike apsolutno je nemjerljiv.

Jimi Hendrix otkazivao je vlastite nastupe kako bi gledao Buddya uživo, a priča kaže kako je baš od njega naučio svoje poznate trikove – sviranje gitare iza glave ili zubima (za paljenje iste vjerojatno nije zaslužan) – i tehniku sviranja samo lijevom rukom.

Već gotovo 50 godina Buddy Guy svira blues-rock, puno prije no što se on uopće formirao, stoga bi se za njega najtočnije moglo reći da je most koji je spojio električni blues Chicaga (Muddy Waters, Howlin’ Wolf) s rockerima poput već spomenutog Hendrixa, Jeffa Becka, Jimmya Pagea, Steviea Raya Vaughana i Erica Claptona.

Clapton je jednom prilikom rekao: “Ono što je Elvis za druge, Buddy je za mene“, te su zajedno nastupali nebrojeno puta. Sam Buddy Guy gostovao je na oba Claptonova Crossroads festivala.

Na albumu “Skin Deep“, Buddy Guy ugostio je nekolicinu svojih prijatelja glazbenika (Susan Tedeschi, njezinog supruga Dereka Trucksa, Erica Claptona, Roberta Randolpha te osmogodišnjeg wunderkinda Quinna Sullivana) i isporučio nadasve zanimljiv, najvećim dijelom autorski materijal.

Ono po čemu je Guy uvijek bio originalan i prepoznatljiv jest zvuk njegove gitare: divlji, neobuzdani, energični tonovi i prljavi, masni akordi za koje vam se čini kao da će svaki tren polomiti ne žice već gitaru. Zvučna grmljavina koju proizvodi više će predočiti hrpu agregata, nego gitaru s točkicama.

Taj je zvuk u kontradikciji s čitavom, savršeno ispoliranom produkcijom albuma, no upravo ta naizgled nespojiva simbioza daje mu šarm i ono iskonsko blues značenje.

Većina albuma opasno naginje komercijalnoj blues bljuzgi koja se vrti po radiopostajama, no kada se s Guyem u studiju nađu gore navedeni gosti, pjesme sjedaju na svoje mjesto. Gotovo pa kao da se radi o predavanju koje učitelj drži svojim učenicima uz direktnu provjeru njihova znanja.

Najdalje u pariranju otišao je Eric Clapton u skoro osmominutnoj “Every Time I Sing the Blues“. Nakon dugo vremena i Claptonovih bezinspirativno-nemaštovitih uradaka, lijepo je čuti svježu i nadahnutu izmjenu kitica i solaža između njih dvojice.

“Skin Deep” vjerojatno bi prije osvojio publiku ispred neke stadionske pozornice (mada oni koji su ga čuli uživo kažu kako je Buddyev nastup prilično frustrirajuće iskustvo), no kralj čikaškog bluesa potvrđuje zašto je vrijedan svojeg žičanog žezla.