Buddy Guy: Stara garda se ne predaje

Proslavljeni gitarist Buddy Guy u svojoj se 82. godini života odlučio još jednom nakloniti svojoj najvećoj glazbenoj ljubavi u životu – bluesu. Teško je zamisliti da je ovo album gdje Guy lomi žanrove, ponire u dubine, izvodi nešto što nismo čuli, jer to taj album – nije. Kao i Cashova “American” serija, ovaj album rezonira energijom čovjeka koji je preživio, proživio i poživio dovoljno dugo da ispriča priču. Za razliku od Casha koji se usmjeravao prema obradama, Buddy Guy se uglavnom oslanja na friško napisan materijal, napisan i komponiran u tradicionalnom blues stilu, i “pojačan na plus sto”.

Na ovom vrlo bučnom albumu glavnu riječ vodi “struja”, to je jak, jasan i žestok zvuk kojem će blues-puristi možda zamjeriti što ima malo prljavštine (paradoksalno). No, svirka je organska, našpanana, “živa i dobro je”, u skladu s naslovom. Možda bi netko ovaj album proglasio dedinim pričama zainteresiranim unucima i ne bi bio u krivu. Buddy Guy voli spori, malo molski, malo durski blues koji se lijeno valja, dok gitare pletu emocije, a vokal neposredno donosi životne nevolje u životu blizu rijeke Cumberland. Svojevrstan odmak od te koncepcije je “Whiskey For Sale” koja donosi malo funka koji nije skroz različit onom što je u svojoj plastic soul fazi izvodio David Bowie.

Zvijezde Jagger i Richards ovdje dolaze kao stari frendovi i njihove cameo dionice su šarmantne i u funkciji pjesme u kojoj se pojavljuju. Tu je još i sjajni Jeff Beck (koji zasjenjuje vrlo samozatajnog Keitha), kao i kultni Muscle Shoals Horns. Prevarit ćete se ako očekujete Jaggerov vokal – on ovdje svira usnu harmoniku. Začuđujuće dobro, rekli bi pratitelji Micka u požutjelim novinskim stupcima. Zaboravlja se, a Mick je tu da podsjeti, Jagger je prije svega – veliki poštovatelj bluesa i zna kako se svira.

Teško je ovaj album proglasiti nečim što se “mora imati”, no starost (često pejorativan termin) i iskustvo ovog muzičara razoružavaju slušatelja. Buddy Guy ima nešto zbog čega mu se gotovo bespogovorno vjeruje.