Kama danas i sutra

Novovalni britanski metalci The Defiled još su jedan od bendova koji je promoviran u stjegonošu nekakvog, u ovom slučaju britanskog modernog metala. Što god da taj pojam značio i kako god da ga svatko od nas individualno shvaćao.

Ovi londonski mladići svoj su metalni put započeli 2005., četiri godine
kasnije objavili debitantski EP “1988” još dvije nakon toga i premijerno
dugosvirajuće izdanje “Grave Times”, nakon čega su si priskrbili ugovor
s Nuclear Blastom. Drugi album “Daggers” producirao im je poznati
Jason Suecof, što znači da materijal zvuči svježe, čisto i jako moćno.

Album zvuči i djeluje poprilično stabilno i zrelo, bez obzira što u njemu itekako ima potresa, a ukomponirano je ‘mali milijun’ glazbeni subžanrova, poput hardcore/metala, industrial, groove, thrash, heavy, gothic, melodic death metala ili alternativni rock. Dakle, rasprostranjen i razgranat album kojemu je jedna od glavnih, ako ne i glavna značajka kontinuirano nadigravanje mahnite brutale i razigrane melodičnosti, bilo da se radi o gitarskim, vokalnim ili bubnjarskim razračunavanjima. Čak je i atmosfera u tom nekakvom kontrastnom ugođaju, koji uglavnom bude mračan, polukataklizmičan, ali zato ima i lijepih, optimizmom i romantičnošću nadahnutih momenata.Pjevač Stitch D vrlo je svestran, modulativno jak i izrazito raspoložen kroz cijeli album, a kombinira upristojene melodične cleanove s nervoznim harsh, scream i growl intonacijama. Munjeviti, goropadni gitarski riffovi također spadaju u red nosivih stupova izdanja, konstantno ‘peglaju’ punim gasnom, no problem je nedostatak solo gitara, a i više raširenijih melodijskih linija koje bi gitarama donijele na univerzalnosti svekolikog zvukovnog izričaja. Pomalo nekontrolirano razmetanje industrijalizirane kaotičnosti također zna malo zasmetati, sasvim suprotno od mračnih, sablasnih, ali ukusno postavljenih klavijaturskih dijelova. Elektronika je u srži većine pjesama, vrlo korektno implementirana, suptilna mračna melodičnost upućuje na ‘bludničenje’ sa gothicom, a kombinacija uravnoteženih, stabilno-stasito-promišljenih sa bjesomučno ljutim bubnjanjem i više nego korektno se uklapa u koncepciju pjesama.

Industrijalizirani kaos, marševski bubanj i atmosferične klavijature uvod su u manijakalni naslov “Sleeper” u kojem se osjeća melodic deatha u bubnjanju, te orkestralnih dodira, a “Unspoken” je moćna stvar s dominacijom srednjeg ritma, koja kombinira melodiju i brutalu u svim vokalno-instrumentalnim presjecima. “Saint And Sinners” kreće s death metal bubnjarskim manirima, u nastavku je klasičniji melodic metalcore naslov, a puno uvodnog groovea čuje se u “As I Drown“, u kojoj računalni efekti nisu baš ispali efektni, ali zato jeste pojačana melodičnost u sporijim ritmovima.

“Fragments Of Hope” srednjeritmična je, dramatična pjesma s gothic atmosferom i hladnim odjavnim pianom, “Infected” alt-rockerica s radio-friendly kapacitetom, “The Mourning After” thrash/grooveom ‘obojena’ pjesma s izrazito ‘zaluđenim’ pjevanjima. Akustična balada “Few Minutes” s emotivnim solom ‘pokrivenim’ elektronikom djeluje poprilično ‘freshy’, a “No Place Like Home” kaotični je melodic death/metalcore/groove naslov s mirnijim završetkom.

U najmanju ruku zanimljiv i izuzetno zdrav ovo je album, koji itekako odstupa od modernističkih bendova koji se nekakvih potruljenih kombinacija metalcorea s melodeathom znaju držati ‘k’o pijan plota’. Iako niti njega ne možemo svrstati u kategoriju revolucionarnijih izdanja s velikim potencijalom, itekako je vrijedan pozornosti ljubitelja tog modernog metala.