Kad norveška bagra za vrat uhvati ostatak metal svijeta

Dok se Amerika igra ispreplitanjem stilova, smišljanjem novih naziva za postojeće žanrove i otkrivanjem tople vode u nekim ultimativno originalnim bendovima, dogodi im se nešto kao što je Kvelertak!

Norveške ‘budaletine’ postavili su se kao da ih apsolutno zaboli ona stvar što će najveće muzičko tržište o njima misliti i postigli da se luduje za njima, da ih Dave Grohl (koji već polako ‘iskače iz paštete’) zove kao predgrupu i inzistira da im baš on osobno dodijeli nekakvu lokalnu nagradu.

Da previše ne filozofiram – nemam pojma kako im je zvučao prvi album, ali kada te za svjetsku distribuciju uzme Roadrunner Records, onda je činjenica da će album “Meir” opaliti šamarčinu većini svijeta. Dakle, Kvelertak (u slobodnom prijevodu ‘zgrabiti nekoga za vrat’) i album “Meir” (u prijevodu ‘Još’) je bend koji je nasumično porazbacao black metal, punk, hard rock i hardcore elemente (a naći će se i još štošta) i sve skupa nazvao i opjevao na totalno neprepoznatljivom norveškom jeziku.Producent iz Converge dao je svemu onaj kaotični dio (“Trepan” s brutalnom blackerskom brzinom, koja kasnije s albumom ipak malo blijedi), vizualno im je pomogao i album dizajnirao lik iz Baroness, a tri gitare ističu se na zloj “Manelyst” s brutalnim riffovima, ali okruženim rock bedastoćom, solažama i punk ritmovima.

Dakle, već ovo vjerojatno dovoljno pokazuje nespojive spojeve garažnih riffova, urlajućih vokala, grinda, thrasha, punka i valjda svih metal i rock primjesa, odnosno svega od zlog Slayera do arenarockastog The Darkness. Druga polovica albuma mrvicu se više držala ovog drugog predjela – devetominutna “Tordenbrak” ima rock ritam, južnjačko luđaštvo (iako je Norvešku, pa čak i njen jug, teško nazivati južnjačkim), strukturu pjesme koja ih uopće ne zanima, lakše melodične dijelove i ovog kvazi-sotonu na mikrofonu koji se stvori niotkud.

Kad smo kod takvih, onda je i “Nekrokosmos” sličnog recepta. Gremlinski vokal preko najbrutalnijeg stoner rocka i svakojakih dijelova, jer teško je očekivati da se u šest minuta nađu samo ludosti. Ali ako bismo poželjeli sumirati sve što ovaj bend nosi sa sobom – stvar i singl “Bruane Brenn” (u prijevodu “Bridges are Burning” ili još jednom prijevodu ‘Mostovi gore’) najbolja je lektira.

Moderni bendovi iz mainstream svjetova ovo bi vjerojatno gurali prema nekakvom death-core žanru, ali Kvelertak se druže s Cancer Bats i sličnima, i idu više u smjeru punk benda koji je naučio odlično svirati i tu brzinu obojiti skandinavskim metalom. Plesni rock’n’roll i black metal dijelovi bez paljenja crkvi i bez lica pofarbanih u mrtvačke boje ili goblinskih poza u mračnim šumama, te ultimativno preslušljivi i prihvatljivi za takve ekstremne žanrove.

Eto, to se dogodi kad sjevernoj Europi dozvoliš da se razigra i pokaže metal svijetu da može biti rock, i rock svijetu da može biti metal.