Još uvijek ne znaju što žele

Pomalo je porazno za jedan bend da svira, sklada, promovira se, a da još uvijek nema neki hit koji će ih promovirati u najboljem svjetlu, pa mnogi lošiji bendovi zauzimaju poziciju koju oni zaslužuju. Tako nešto se dohgađa s The Cooper Temple Clause, solidnim britanskim bendom koji je već dospio do trećeg albuma, a još uvijek nema ono nešto po čemu bi bili prepoznatljivi.

Na “Make This Your Own” su napravili veliki zaokret i pokušali učiniti što radiofoničniji album, pa možda nešto ispadne hit. Ima ovdje dosta kvalitetnog materijala, ali ipak sumnjam da će bend napraviti taj iskorak jer mi nekako izgledaju kao da nisu sposobni za to. Možda me ubrzo razuvjere, a do onda se malo osvrnimo na sam ovaj album.

U post brit-pop fazi, oni su nekako najviše na tragu kopiranja Oasisa s nešto tamnije obojanim pjesmama uz poneki prizvuk Musea i povremeni dodatak elektronike. Postepeno evoluiraju u zvuku, što bih posebno pohvalio, ali još uvijek točno ne znaju kako žele zvučati jer dosta šaraju stilovima kroz ova tri albuma.

Početak albuma je i više nego solidan, a nekoliko pjesama se ističe, pa će postati singlovi (neki to već i jesu) i prava je šteta da takav ritam electro-rocka na tragu Depeche Modea i Placeba (ali u dobrom smislu) nisu održali većim djelom albuma “Make This Your Own”.

Otvarajuća “Damage” je kontrolirana buka s electronikom u stilu Kasabiana i pomalo navodi slušatelja na krivi trag u kojem bi smjeru mogao album krenuti dalje. “Homo Sapiens” je ful rockerska stvar s raznim solažama u stilu Slasha, a žestina se tek malo gubi u pripjevu, “Head” je tipična Depeche Mode pjesma, dok je “Connect” malo obojana stilskim izražavanjem Daft Punka u kombinaciji s Placebom.

“Waiting Game” je trebala biti prekretnica za The Cooper Temple Clause, ali nije (niti će biti). Pjesma je rađena u maniri braće Gallagher, pa je bend očekivao da će zbog toga pobrati dio simpatija što se nije dogodilo. Pjesma je ipak jedan od vrhunaca za bend koji se još uvijek nije u cjelosti našao. Mogao bi ju nazvati kao svojevrsni nastavak na “Blind Pilots” s prošlog albuma, i ako se odluče više baviti post brit-popom imaju dobre temelje za to.

“What Have You Gone And Done?” je simpatična pjesmica na tragu Weezera i The Killersa, dok je “Take Comfort” jedina akustična s tek nešto jačim bubnjem. “All I See Is You” ima toliko iritirajući elektronski uvod da jednostavno radije pritisnete sljedeću pjesmu, nego da se mučite daljnjim slušanjem, dok je “Isn’t It Strange” slušljiva Erasure stvar s živahnim pripjevom u kojem dolaze gitare i bas u prvi plan.

Hm… I što na kraju pametnoga reći za ovo izdanje osim da su se dečki potrudili napraviti što hitoidniji album, a da pri tome nisu izgubili svoju karakterističnu crtu, pošto je ni nemaju.

Previše toga je izmješano, previše se šara po žanrovima da bi ovo mogla biti suvisla cjelina, makar ima nekoliko vrlo solidnih trenutaka. Kada uspiju pronaći formulu za produženje ‘filinga’ za pjesmu kroz cijelo izdanje, te kad se usredotoče na manji raspon stilova kojim žele ‘vladati’ tada će moći očekivati veći uspjeh kod slušatelja i neće se trebati zadovoljavati s (jedva jedvitim) plasmanom u Top 40 singlova i albuma u Britaniji.