Europljani vjerni sebi

Europe je jedan od bendova, pogotovo u slučaju površnih poznavatelja, čiji se rad poistovjećuje s jednim albumom, čak možda i s jednom pjesmom. Poznato je da se u ovom slučaju radi o “The Final Countdown” (1986.), albumu kojeg je, prvenstveno, proslavila istoimena pjesma.

Međutim, ono što je po meni najzanimljivije u Europe priči je podatak da je upravo taj album možda i najslabiji od svih koje je bend ikad napravio. Naravno, sagledavajući ih u kompletu, s istinskim muzičkim vrijednostima, ne u kontekstu uspješnih naslova, plasmanu na Top ljestvicama ili broju prodanih kopija.

Neupitno je da se s popularnošću “The Final Countdown”, “Carrie” ili “Rock The Night” ne može mjeriti niti jedna pjesma s ostalih albuma, ali, razlozi za to dublje su prirode. Naime, za prva dva albuma, “Europe” (1983.) i “Wings Of Tommorow” (1984.) malo je tko i čuo, obzirom da prvotno nisu objavljeni na svjetskom tržištu, “Out Of This World” (1988.) na svojim je leđima nosio hipoteku “Final Countdowna”, a “Prisoners In Paradise” (1991.) je izašao u krajnje napetoj unutarnjoj atmosferi, tako da su njegove kvalitete ostale nekako u sjeni tadašnje priče o raspadu, koji se i desio godinu iza.

Sa svih je tih albuma tek jedna pjesma bila jako ozbiljno eksponirana – “Supestitious”, mada se na njima nalazilo mnogo sjajnih naslova. Poput “Seven Doors Hotel”, “Girls From Lebanon” ili “Prisoners In Paradise”. A da ne govorimo o njima kao cjelinama, koji nisu bili niti približno promovirani poput nekoliko puta spomenutog “The Final Countdowna”, što im je neupitno donijelo puno manji utjecaj nego to zaslužuju. Kako samim albumima, tako i Europeu općenito.

Ipak, reunion benda za kojim se ludovalo sredinom osamdesetih izazvao je izuzetno veliki interes i medijsku pozornost, pa je prije dvije i pol godine objavljen povratnički “Start From The Dark” prošao dosta dobro. Mora se priznati, potpuno zasluženo. A dobar je i njegov ‘follow-up’, na kojeg je konačno došao red da ga spomenemo i analiziramo.

“Secret Society” bi najkraće mogli opisati kao melodično hard rock djelo s jakim utjecajem heavy metala, i to u prvom redu u gitarističkim izvedbama.

Na njemu je ujedno do punog izražaja došlo iskustvo, odmjerenost i staloženost bend membera skupljano tijekom više od dvadeset godina što zajedničke, što solo karijera ili sudjelovanja u nekim drugim projektima (npr. Brazen Abbot). Upravo iz tog razloga ovdje nema izleta u nepoznato, eksperimentiranja ili izmišljanja ‘tople vode’.

Pretjerana agresivnost nikad nije bila bitnija ili možda bolje reći izraženija karakteristika ovog benda, pa je nema puno niti na ovom albumu, ispunjenom finim catchy melodijama, radio friendly ritmovima i pjevnim refrenima.

Unutar tih karakteristika ističu se izvrsne Tempestove vokalne intonacije bez prevelikih modulativnih odstupanja, kao nikad moćne i brojne gitarističke solaže i veliki back utjecaj klavijaturističkih passagea, čiji su aranžmani složeni na način da materijalu udahnjuju popriličnu dozu orkestralnog ugođaja i naravno, jako puno pozitivnog atmosferskog space naboja.

No, da ne bi ispalo da je sve sjajno i bajno, moram reći da su mi dvije negativne stvari odmah upale u oko i uho. A to je neprimjereni cover i naslovna pjesma “Sacred Society”, pop rock bljezgarija u stilu zadnjih Bon Jovija ili Def Lepparda. Ali je zato preostalih deset pjesama dobro i vrlo dobro. Posebno brza “Always The Pretenders” i srednjeritmična “The Getaway Plan“, obje s izrazito uvjerljivim Norumovim heavy solažama, koje su jednako dobre i u “Let The Children Play“, pjesmi s back vokalima i najdistorziranijim gitarama.

I dok je “Wish I Could Believe” čvrsta, tipična heavy hard balada, “A Mother’s Son” nudi više svježine, jake piano dionice, super osjećajno pjevanje i, sukladno brzinskom ritmu, odmjerene solo i ritam gitare. Album zatvara pjesma “Devil Sings With The Blues“, u kojoj se, u brzim ritmičkim izmjenama i uz string aranžmane, ipak više spajalo s heavy metalom nego s bluesom.

Ovim je albumom Europe još jednom dokazao da je sazrio u potpunosti, te da je jedan od rijetkih retro bendova iz osamdesetih čiji je povratak imao nekog smisla. I koji je opravdao očekivanja već drugi puta uzastopno, što nije nimalo lako.