One-hit-maker u novom pohodu

Najfrustrirajuća stvar za nekog izvođača može biti da bude poznat kao ‘one-hit-maker‘, odnosno da ima jednu pjesmu po kojoj ga svi poznaju, a ostatak diskografije mu je totalno nepoznat, barem velikoj većini. Tako bi se dala opisati i karijera Marca Almonda, bivšeg frontmena Soft Cella, koji se probio preradom pjesme “Tainted Love”, da bi zatim dugi niz godina ‘pucao u prazno’.

Za Britance Almond nije nepoznat jer je na domaćem terenu imao niz hitića kojim se približavao vrhovima top-lista, ali u ostatku svijeta se to nije događalo pa je ove godine odlučio uzeti stvar u svoje ruke i preraditi veliki niz evergreena, nadodavši još par gostujućih zvijezda, da bi dobio svoj novi album “Stardom Road” kojim bi ‘zavladao svijetom’.

Album je solidna posveta ‘starim’ pjesmama, od kojih su neke poznate i pola stoljeća, a Almond im je dodijelio novo ruho s modernim produkcijskim zahvatima, ali neke i nije previše dirao pa smo dobili svojevrsni balans starog i novog.

Na albumu ima nekoliko potencijalnih hitova, koje to neće postati, jer ih ne pjeva netko mlađi, ljepši, nadasve atraktivniji u glazbenom svijetu, što u principu i nije loše jer će pravi fan svakako doći do albuma.

Atmosfere u pjesmama su raznolike, od balada koje znaju biti vrlo uspavljujuće do bogato orkestriranih pop dance pjesama na kakve smo kod njega navikli, a dosta šara i između tih dviju granica. Vokalno zvuči dosta istrošeno, ali time pospješuje emotivnu liniju što opet daje jedan šarm koji bi se nekima mogao svidjeti, dok će drugi odmah odmahnuti rukom i reći ‘što je ovo?’.

Uvodna “I Have Lived” zvuči kao miks Bon Jovia i Celine Dion, a na “I Close My Eyes And Count To Ten” je ugostio Sarah Cracknell iz St Etiennea koja svojim slatkastim glasićem uljepšava ovaj duet, pa pomalo podsjećaju na kombinaciju Williams-Kidman.

“Bedsitter Images” je jedna od napumpanih orkestralno-pop-dance pjesama čime je Almond pokazao da ne može protiv svojih gena, a vrlo slična joj je i “Kitsch” koja je još dodatno življa i ima pomalo ‘bondovsku’ atmosferu.

Uspio je obraditi i legendarnog Sinatru sa “Strangers In The Night” koja u novom ruhu zvuči vrlo svježe, dok je Shirley Bassey dobila katastrofalnu preradu “The Ballad Of The Sad Young Men“, u kojoj Marc Almond i Antony Hegarty ‘navlače mačka za rep’ uz pratnju klavira što zvuči vrlo, vrlo, vrlo dosadno…

Jools Holland je odsvirao klavir na “Backstage (I’m Lonely)” koja podjeća na Robbie Williamsove bolje dane, “Dream Lover” je gotovo tipična pjesma 60-tih s nekom girl-pop grupom u prvom planu, dok album završava sa zabavnom baladom “The Curtain Falls“.

Sam “Stardom Road” bi se najbolje snašao da je izdan prije dvadesetak godina, a ovako zvuči pomalo nostalgično s crtom autora koji je mogao dati mnogo više nego što je dao. Ovako će Almond i dalje biti potpuna nepoznanica za nas, dok će u Britaniji imati nekoliko singlica kojima će upotpunjavati radioeter.

Kod ovakvih albuma je nekako najteže procijeniti samu kvalitetu uratka, jer je ipak ovo album prerada s tek dodatkom autorskog štiha čime ne može dostići velike ocjene, pošto ničim nije oplemenio stare hitove, već ih je samo malo preradio. Niti jedna pjesma ne prestiže original, ali opet služe svojoj svrsi i nisu premonotone.

Pop je težak žanr za opstanak, jer ako želiš raditi kvalitetno rijetko uspijevaš, a dok radiš kompromise izgledaš kao jedan od izvođača koji je ispao s industrijske trake, a tako nekako, između tih granica, zvuči i Marc Almond, malo autorski zrelo, malo previše isforsirano, u želji da se nametne nekom pjesmom koja će osvojiti vrh ljestvica, što se više teško može dogoditi u njegovom slučaju.