Iznimno značajan prilog kodifikaciji opusa jednog genija

U čitavoj povijesti popularne glazbe teško je naći glazbenika toliko superiornog svim svojim kolegama po instrumentu kao što je to u odnosu na sve gitariste koji su se pojavili prije ili poslije njega, bio i ostao kozmički nedokučivi Jimi John Allen Hendrix (1942-1970).

Nesporno je da svi ostali instrumenti imaju barem nekoliko heroja koji se ravnopravno bore za titulu ‘naj’ (utjecajnijeg, radikalnijeg, inovativnijeg, kreativnijeg): no, ako je riječ o električnogitarskim velemajstorima prvog reda, postoji gotovo unison konsenzus kako je upravo Hendrix prvi među najvećima, onaj kojega bez zazora možemo nazvati istinskim genijem.

Ovakva složnost oko veličine nečije pojave u pojedinoj sferi umjetnosti doista je rijetka i rezervirana samo za najveće. Pritom, međutim, treba podsjetiti kako je fascinacija Hendrixom od početka bila uvjetovana ne samo gotovo zapanjujućom kvalitetom njegove glazbe, nego i impresivno kratkom karijerom u kojoj su se trijumf i tragedija kao rijetko gdje neraskidivo povezali u gotovo romantičnom paradoksu – ali i krajnje ispremiješanim i nejasnim glazbenim nasljeđem oko kojeg se godinama vodio, doslovno, diskografski rat.

Da bi se pokušao doista razumjeti fenomen Jimija Hendrixa, a napose halabuka što u pravilu prati njegova ambicioznija posthumna izdanja, vjerojatno bi valjalo početi od noćnih sati 11. svibnja 1967. Te večeri jedva da je itko na (diskografskom) svijetu imao bilo kakvog pojma o ljevaku iz Seattlea. Kada su, samo dan kasnije, gramofonske igle po prvi puta ubole utore službeno objavljenog vinila “Are You Experienced?”, nije više bilo nikoga tko ne bi znao njegovo ime, prezime i pseudonim naizust.

Vjerojatno nijedna rock-ploča u povijesti nije tako iznenada i tako silovito potresla čitavu svjetsku glazbenu scenu od vrha do dna: povući paralelu s neočekivanim udarom golemog meteora bilo bi ofucano i bilo bi malo. Zatečeni ljubitelji glazbe zacijelo su imali dojam da se, dolazeći iz devete dimenzije, doslovno preko noći i na teško objašnjiv način svijetu objavila rock-gitara budućnosti, a njezin prorok bio je do kraja frapantna scenska pojava, čijoj je snazi mogla parirati samo apsolutna moć njegove svirke i opaka, rudarska ritam-sekcija Mitchell-Redding iza njegovih leđa.

Efekt autentičnog vanzemaljca što je u obličju mladog Afroamerikanca omaškom sletio u britansku, a ne američku pustopoljinu da bi rastumačio Zemljanima kako zapravo stoje stvari s tom električnom gitarom (okrenuvši je pritom naopako), imao je međutim mnogo prozaičnije i ironičnije uzroke: za razliku od većine vrlo talentiranih, mladih bijelih glazbenika, što su se odrana muvali po zakutcima rock-biznisa, s vremenom stekavši određenu prepoznatljivost među njegovim protagonistima, Hendrix je u dvadesetoj godini još uvijek tavorio na društvenoj i socijalnoj margini u najokrutnijem smislu te riječi, došavši iz obitelji kojoj je, siromašnoj koliko uopće može biti, alkohol uzeo majku, a troje od četvoro braće i sestara borilo se s ozbiljnim hendikepima i nasljednim bolestima.

Njegovo sviranje gitare bio je samouk trud za zaborav jada oko sebe, dok je famozno prijavljivanje u vojsku 1961. u naravi predstavljalo manevar očajnika koji je zbog omanjeg policijskog spisa stajao pred zidom: ili vojni rok ili dvije godine zatvora. Dodamo li tome još i činjenicu da je Hendrix bio crnac, jasno je da američki komercijalno-glazbeni establishment nije mogao niti slutiti što sve čuči u mladom gitaristu koji je tu i tamo svirao s Little Richardom i s vlastitim bendom Rocking Kings u Birdlandu, pa makar pritom bio toliko ljevoruk da gitaru svira okrenutu naglavačke.

Tako je, eto, otpočela fascinacija koju je Hendrix produbljivao gotovo svakim novim koncertom i albumom, naočigled probijajući put u nove sonične teritorije, dok drugi još nisu stigli ni ondje gdje je on stajao jučer. Smrt ga je presjekla u žiži tog procesa, baš kada je rasformirao trinitrotoluenski bend Experience – usprkos tome što je posrijedi bio jedan od najpotentnijih trija čitavog rocka – i krenuo tražiti drukčija rješenja. Možda se baš zato Hendrixov odlazak doima nekako najnemilosrdnijim od svih gubitaka najvećih rock ikona: iz današnje perspektive, čini se kao da njegova kreativnost još nije bila dosegla svoj istinski vrhunac, već je nakon prve eksplozije i želje da se sva iskustva što brže i potpunije iskažu, tek ulazila u fazu pune zrelosti.

Pitanja što bi bilo da je Hendrix poživio, što bi još otkrio i iskazao, u kojem bi smjeru odveo vlastitu svirku i karijeru, bi li možda krenuo u jazz-vode (vrlo realna opcija, s obzirom da je jazz-guru Miles Davis nakon dogovora s Hendrixom, po vlastitim riječima, već bio dogovorio studijske termine za zajednički session – pokazat će se, tek koji tjedan prekasno)… ostala su do kraja otvorena. Ako je itko imao kreativnosti i energije da unese novu krv u scenu što je početkom sedamdesetih polako i neumitno klizala u dekadenciju, bio je to upravo Hendrix i njegova nevjerojatna probojnost.

Misterij Hendrixove ostavštine stoga je ostao jedan od najprovokativnijih detalja rock-glazbe uopće, po kojem su poštovatelji i lešinari počeli čeprkati gotovo odmah nakon što se poklopac lijesa zatvorio. Nejasnoćama u tom smislu ponajviše je pridonio prije svih ozloglašeni producent Alan Douglas koji je u svojoj želji za zaradom išao toliko daleko da je na Hendrixove gitarske i vokalne mastere nasnimavao bas, bubnjeve i pozadinske vokale u režiji sasvim nedoraslih, mizernih pop-protagonista (u boljoj varijanti) ili totalnih anonimusa (u lošijoj varijanti), potpisujući pritom sebe kao koautora pojedinih pjesama! Problem međutim nije bio samo u Douglasu, već i u čitavoj hordi onih koji su stupali iza njega noseći pokoji djelić Hendrixove lucidnosti na tko zna kakvom mediju, što je uskoro dovelo do čitave poplave albuma totalno sumnjive autentičnosti: a da stvar bude gora, na svakom od njih zatekao se barem jedan ili dva trenutka vrhunske svirke u režiji pokojnika osobno (najbolji primjer za to možda je ipak drugo po redu Douglasovo studijsko kopile “Midnight Lightning” iz 1975., skrpano i lijepljeno s tko zna kime i tko zna kako, koje usprkos tome sadrži neke od najfascinantnijih Hendrixovih momenata uopće, prije svih briljantno zastrašujuć instrumental “Trashman”) – i kako sad da čovjek to, pobogu, ignorira?

Posljedica ovako sramotnog izdavačkog oskvrnjivanja glazbe jednog genija bila je, dakako, posvemašnja konfuzija glede kronologije Hendrixova kataloga, ali i autentičnosti kako njegovih ideja, tako i verzija pojedinih skladbi za koje se nakon dvadeset godina jedva moglo znati što je rog, a što svijeća. Kada je Hendrixovoj obitelji 1995. sudskim putem utvrđeno pravo na čitavo nasljeđe gitarističkog maga, pojavila se nada da bismo uistinu mogli raščistiti s diskografskim falsifikatima i podvalama, koja je potvrdu dobila u nedugo potom oformljenoj, obiteljskoj etiketi Experience Hendrix – koja je svu ozbiljnost svojih namjera u unošenju reda oko Hendrixova djela pokazala vrlo skoro, objavom albuma “First Rays of the New Rising Sun” (1997.).

Taj je album Hendrix najvećim dijelom već bio zgotovio i pripremio za objavu netom prije smrti, a u ovoj verziji su se po prvi puta zajedno (i prema Hendrixovim zamislima posložene) našle skladbe s prvih posthumnih albuma “Cry of Love”, “Rainbow Bridge” i “War Heroes”, inicijalno koncipiranih i zamiješanih od strane Jimijevog izvornog producenta Eddiea Kramera, angažiranog i na ovom projektu. Navedeni album, zacijelo zamišljen kao dvostruka ploča, svojom ozbiljnošću, kvalitetom i senzibilitetom daleko premašuje sve dotadašnje snatch pokušaje, pokazujući da Hendrixa u posljednjoj fazi rada nije toliko zaokupljalo eksperimentiranje zvukom i psihodelija, koliko (čini se) zadatak da se svo glazbeno nasljeđe funka, groovea i soula do kraja, na velika vrata afirmira u ispreplitanju s progresivnom, rock’n’roll-blues optikom. U tom smislu, ovo izdanje možda uistinu predstavlja najtemeljitiji odgovor na pitanje o Hendrixovim glazbenim preokupacijama u posljednjim mjesecima života – u svakom slučaju, više od kompilacije rijetkih i neobjavljenih materijala “South Saturn Delta” koja je uskoro uslijedila, kao i raznoraznih koncertnih snimki u godinama nakon nje.

U takvom svjetlu je i najava da ćemo s ožujkom 2010. ugledati izlazak neobjavljenih Jimijevih studijskih materijala, prvih nakon 13 godina, zazvučala vrlo obećavajuće. Studijski materijali iz produkcije “Experience Hendrix” mogli bi biti prokleto ozbiljno priređen i realiziran posao, pokazao je to i “First Rays of the New Rising Sun”, a ako je k tome riječ i o neobjavljenim snimkama, teško da može bolje.

Razumljivo je stoga uzbuđenje što je pratilo prvo stavljanje diska “Valleys of Neptune” u player. Ipak, odmah treba razjasniti da nije riječ o ’60 minuta novog i neobjavljenog Hendrixa’, kako se pompozno najavljivalo. Sasvim novog materijala ima značajno manje: strogo uzevši, samo istinski izvrsna naslovna skladba (pravovjerni rock-groove sasvim u duhu materijala s “First Rays of the New Rising Sun”), potom odličan blues “Ships Passing Through The Night“, oplemenjen Hammond B-3 orguljama, te “Crying Blue Rain” jesu sasvim nove skladbe, do sada izvan Hendrixova službenog opusa.

Većina ostalih pjesama već je dobro poznata čak i površnijim fanovima, poput studijske verzije “Stone Free”, prve Hendrixove autorske skladbe uopće, ili fascinantnog, raspomamljenog bluesa “Hear My Train A-Comin'”. Dodajte tome još i drukčije verzije vječnih favorita (“Fire” i “Red House“), pa postaje jasno da ovaj album ne sadrži ni izdaleka toliko mnogo uistinu novog i neotkrivenog materijala.

No, neovisno o tome, “Valleys of Neptune” zacijelo će s vremenom zauzeti poziciju prilično bitnog priloga u historiografiji Hendrixova djela – i to prije svega stoga što, uz Hendrixa, sve skladbe izvode isključivo njegovi ključni prateći glazbenici Noel Redding, Mitch Mitchell i Billy Cox, tek povremeno u proširenom sastavu (prve tri skladbe i “Sunshine of Your Love”). Ako se tome doda i ključan podatak da su sve verzije skladbi uvrštene na ovom disku izvorno nastale za Hendrixova života, u razdoblju 1967.-70., pri čemu su posthumna nadosnimavanja uključena samo u dvije skladbe – “Mr. Bad Luck“, nazivana još i “Look Over Yonder”, te “Crying Blue Rain” – a i ona u režiji Mitchella i Reddinga, postaje jasno da su verzije pjesama na ovom disku vjerojatno do sada najbliže izvornim izvedbama Hendrixa i pratećeg benda.

Ovo postignuće daleko je važnije nego što se to na prvi pogled možda čini. Naime, skladbe koje inicijalno nisu bile uvrštene ni na jedan službeni Hendrixov album (podrazumijevajući tu i “First Rays…”) konačno su dobile potpuno odgovarajući tretman, a to se itekako osjeti u konačnom efektu.

To se odnosi prije svega na “Stone Free“, posve izobličen na prvoj Douglasovoj ploči-pljački, “Crash Landing” koji je u ovoj varijanti vjerojatno dobio svoju najbolju i konačnu inkarnaciju. Potonje još više vrijedi za – po mišljenju ovog autora – definitivnu studijsku verziju strahovite “Hear My Train A-Comin’” iz koje napokon nije izrezan niti jedan dio i koja tek ovdje ima posve uravnoteženu zvučnu sliku, što u kombinaciji s njezinim izrazito emotivnim, frustriranim erotskim nabojem pogađa ravno u potiljak. Njoj uz bok ide i još jedna dugoprugaška skladba, žestoka i omiljena Hendrixova obrada Elmorea Jamesa, “Bleeding Heart“, s izvrsnom Jimijevom vokalnom interpretacijom, u kojoj tobožnja zamuckivanja imaju funkciju silno muzikalnog ritmičkog breaka.

Time smo se dotakli i još jedne istinske vrline ovog izdanja, a to je zvuk. U projekt je bilo uključeno čak osam studijskih inženjera, i njihov popriličan trud je jasno čujan u svakoj sekundi ploče koja teče uravnoteženo, čisto i umjereno, ne padajući u iskušenje da zvuči bombastično čak ni ondje gdje Hendrix kreće u solistički warp devet (odlična verzija “Lover Man“, npr.), a što je bila boljka svih Douglasovih postprodukcijskih šarenih laži. Stoga se “Valleys of Neptune” u cjelini ukazuje kao akustički do kraja zaokruženo, s mjerom dorađeno izdanje čija atmosfera i zvukovna anatomija uistinu nose zajednički nazivnik od početka do kraja.

No, ni “Valleys of Neptune” nije cijepljen od boljki gotovo svih Hendrixovih posthumnih izdanja, a to je neujednačenost odabranog materijala. Zadnja trećina albuma tako solidno zaostaje za furioznom prvom: ako maksimalno ‘skulirana’, sporija i flegmatičnija verzija sjajnog bluesa “Red House” još i može predstavljati solidno interesantnu novinu u odnosu na izvornik, premda ne zvuči do kraja dorađeno i domišljeno, nije jasno kome je trebala još jedna izvedba tako svepoznatog klasika kao što je “Fire” u verziji s bitno manje baruta i dosjetljivosti (pogotovo se to odnosi na inače vrhunsku bubnjarsku dionicu)?

Jednako tako, završne dvije skladbe ipak se doimaju bez prave oštrice i zaokruženosti, dok je ovdje uključena inačica “Sunshine of Your Love” definitivno preduga i suviše repetitivna, pa laserska živa verzija s “BBC Sessions” ostaje i dalje šampion ove obrade, makar trajala manje od minute i pol.

Navedene zamjerke ipak ne valja shvatiti kao preozbiljan minus, već prije kao traženje dlake u jajetu: kvaliteta svirke, a feelinga da i ne govorimo, tolika je da ju 90% današnje scene može samo sanjati, pa i ondje gdje je jasno da krajnja ideja nije iskristalizirana, kao u samom finišu ploče. Drugim riječima, čak i ono što za samog Hendrixa možda ne bi predstavljalo top-kvalitetu i dalje je, četrdeset godina kasnije, čisti plafon za većinu običnih smrtnika, pogotovo ako uz ljevorukog genija u studiju stoje njegovi prokušani pobočnici – što na “Valleys of Neptune” (konačno!) jest slučaj. Ako se zna da smo tako dobili možda i najkvalitetnije studijske verzije nekih od njegovih najpoznatijih nedovršenih snimki i jednu izvrsnu a sasvim novu (“Valleys of Neptune”), nije daleko zaključak da je riječ o jednom od najvažnijih, a vjerojatno i najboljih izdanja godine.

Pritom ne treba zavarati što njegov sadržaj nije posve nov, kao što se najavljivalo: možda je čak i bitnije da se godinama nagrđivan i zloupotrebljavan materijal polako ali sigurno, uz pažljiv i detaljan rad, dovodi u red. Uz ovako minuciozan i pedantan pristup doista bi se moglo dogoditi da s vremenom dobijemo do kraja sistematizirano i kodificirano izvorno Hendrixovo djelo iz kojeg će se značajke njegova cjelokupnog opusa moći uistinu sagledati u cijelosti, bez gubljenja vremena na douglasovštinu i slične obmane.

Najveći instrumentalist u povijesti rocka zaslužuje barem to, a i mi skupa s njime. Jer, budimo realni, već i svega petnaestak minuta do kraja izrađene Hendrixove glazbe još uvijek sadrži više kreativnosti i ideja negoli većina rock-albuma otisnutih posljednjih godina. To zorno ilustrira i “Valleys of Neptune”, podsjećajući na to koliko je glazba nekad bila važnija ne samo publici, već i onima koji su je stvarali. Pritom su neki, poput Hendrixa ili primjerice Charliea Parkera, doslovno izgorjeli u nevjerojatnom intenzitetu svoje kreativnosti. Čuvanje izvornog djela tih vrhunskih majstora zadatak je kapitalan koliko i važan.

Čuti ovako jasan dokaz da se o tome još uvijek itekako vodi računa uistinu raduje. Jer, adekvatan trud glede opusa genijalnih glazbenika gotovo uvijek donosi i velika glazbena zadovoljstva – pa tako i u slučaju nesuđenog pripadnika padobranske divizije koji je u samo četiri godine karijere, kako je to lucidno zabilježio Rolling Stone, ‘preuzeo iskonski duh rock’n’rolla… i pobijedio!’.