I dalje na putu prema dolje

    1359

    Hoobastank

    For(n)ever

    Datum izdanja: 03.03.2009.

    Izdavač: Island Records

    Žanr: Alternative, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. My Turn
    2. I Don’t Think I Love You
    3. So Close, So Far
    4. All About You
    5. The Letter
    6. Tears Of Yesterday
    7. Sick Of Hanging On
    8. You’re The One
    9. Who The Hell Am I?
    10. You Need To Be Here
    11. Gone Gone Gone

    Još jedan Hoobastank album? Da, znam, više nitko nije uzbuđen zbog toga. Nema potrebe ni biti, jer očito je nemoguće da se vrati ona pomama koja je vladala 2003. oko albuma “The Reason”. Od onda su se uspjeli jednom popišati po svojem imenu albumom “Every Man For Himself“, a novi “For(n)ever” iako nešto bolji, samo je, kako se ono kaže – šamaranje mrtvog magarca.

    Svoju, kako smo već rekli, mlaku verziju nu-nečega s rockom i laganijim pjesmicama na zadnjim albumima nadopunjuju Nickelbackovskim frajerskim stavovima i riffovima koji sada oblikuju žešće stvari kao “My Turn” i “All About You” o nekakvoj uobraženoj i razmaženoj curi. Naravno, i ostatak albuma Robb cvili o ljubavi, češće nesretnoj nego sretnoj.

    Ono što pretendira na nekakve singlove su laganije i tiše “I Don’t Think I Love You” i “So Close, So Far” (naravno, o vojnicima u Iraku). No, ponajviše takve stvari otkrivaju tipične američke aranžmane koji su se na “You Need To Be Here“, “Sick Of Hanging On” i “Tears Of Hanging On” užasno približile totalnom popu. Toliko da se na trenutke čini da su bliži Matchbox 20, nego dosadašnjim uspoređivanjima s, recimo Incubus.

    Postoje dvije pjesme na albumu zbog kojih mi je malčice teško pri srcu. Jer, da ih nema, mirne duše bi album stavio u rang s novim Škorom ili Sennom M (dobro, karikiranje je uvijek najbolja metoda objašnjavanja). Riječ je o laganijoj “The Letter” koja je odlično ukomponirala široke gitare i ritmično trzanje, i onda zadnja “Gone Gone Gone“.

    Muziku podržava

    Na toj zadnjoj se ipak vidi da se znaju potruditi i da znaju dobro posložiti melodije, zvuk i gitarističke dionice. Ali, na žalost, to je to. Bolno predvidive strukture, američki obične vokalne dionice i nevjerojatno jaka sposobnost tapkanja u mjestu i ne-evoluiranja.

    Iz benda koji postoji već 15 godina i time zaslužuje pohvale, polako se pretvaraju u onu dosadnu formulu – pop-ideje, rock-zvuk, melodično pjevanje. Danas to više nije dovoljno za ozbiljan album.

    Muziku podržava