Scott Walker i dalje glavni poticaj mladim indie-rockerima

    1279

    Codeine Velvet Club

    Codeine Velvet Club

    Datum izdanja: 28.12.2009.

    Izdavač: Island Records

    Žanr: Indie Pop, Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hollywood
    2. Vanity Kills
    3. Time
    4. The Black Roses
    5. Little Sister
    6. Nevada
    7. Reste Avec Moi
    8. I Would Send You Roses
    9. Like A Full Moon
    10. Begging Bowl Blues
    11. I Am The Resurrection

    Pred kraj godine obično je vrijeme za izdavanje različitih kompilacija, počevši od prigodnih blagdanskih, pa do svakakvih ‘best of’ i inih albuma, a baš u to vrijeme frontmen The Fratellisa je izdao novi album sa svojim side-projektom Codeine Velvet Club.

    Svatko tko je imalo pratio rad The Fratellisa očekivao je nešto ovakvo, budući da se Jon Fratelli (pravim imenom Jon Lawler) više puta obraćao svojim fanovima najavom da ima pregršt pjesama koje baš ne odgovaraju zvuku matičnog benda, pa da će nakon turneje “Here We Stand” izdati solo-album.

    Kao što sam već rekao, početni Jonov plan se znao već 2008. godine, da bi sredinom prošle počeli izlaziti prvi podaci i pjesme novog benda. U taj bend je uključio Lou Hickey kao punopravnu članicu, dok je ostatak popunjen glazbenicima kao što su Will Foster (gitara, klavijature), Lewis Gordon (bas) i Ross McFarlane (bubnjevi).

    Sam album “Codeine Velvet Club” donosi pregršt melodijski savršeno ugođenih pjesama u kojima se vrlo često isprepliću sanjivi muško-ženski vokali dvoje glavnih aktera. S Jonovim glasom smo se već ranije odlično upoznali, ali ovom zgodom moram istaknuti da Lou Hickey ima vokal kao da je pala iz filma “Back to the Future”, budući da je vrlo ‘zvonkast’ i idealno bi se uklopio u vrijeme kabareta i vrijeme dominacije Spektorovskog popa, pa zvuči kao mala Nancy Sinatra našeg doba.

    Muziku podržava

    I dok je Scott Walker posljednjih godina zabrijao na težu verziju avangardno-eksperimentalne glazbe, danas se pokazuje koliko su njegovi raniji radovi utjecali na mnoge mladiće iz britanskih rock-bendova. Najpoznatiji takav projekt je projekt Alexa Turnera iz Arctic Monkeysa, The Last Shadow Puppets, koji je prije dvije godine napravio zanimljiv prvijenac “The Age of the Understatement“, a rame uz rame tom albumu može stati i “Codeine Velvet Club”.

    Budući da oba izdanja imaju slične uzore, nisu nalik jedan drugome, već šaroliko barataju istim motivima u traženju idealnih pop-pjesama. Dvojac Lawyer-Hickey se prebacio pola stoljeća unatrag romantičarskom lakoćom kroz pjesme koje su toliko retro, a opet vrlo svježe da mogu zagolicati pažnju mladih koji nikad nisu niti čuli za gospodina Walkera.

    Album započinje orkestralnim pop-rock komadom sa spektorovskom produkcijom pod imenom “Hollywood” koja se toliko lijepi za uho da ju se ne može prestati slušati, a slična situacija je i s “Vanity Kills“. Te dvije pjesme pozicionirane su na sam početak iz razloga što najbolje opisuju cijeli album i prave su navlakuše za daljnje preslušavanje, budući da su posložene onako kako treba, s mnoštvo ljubavi i romantike, nabijene orkestracijama koje nisu coldplayevski dosadne, već su toliko pitke i popične da bi svakog trena mogle postati hitovi.

    Nakon toga slijedi nabrijana “Time“, u “The Black Roses” se najviše približavaju The Last Shadow Puppetsima, “Little Sister” ponovno zažešćuje, “Nevada” je klasična orkestralna balada, “Reste Avec Moi” nastavlja nešto mirnijim tonovima, “I Would Send You Roses” procvjetava s nekoliko promjena ritma i velikom napetošću, “Like a Full Moon” je toliko dramaturški nabijena da me ne bi začudilo da ju uskoro Tarantino posudi za neki svoj film, “Begging Bowl Blues” odiše ljubavnom tugom na bazi veselih tonova, dok je kao bonus ostavljena The Stone Roses skladba “I Am the Resurrection“.

    Cijeli styling benda je na visokom nivou, izgledaju kao uglađeni gospodin i gospođa iz prve polovice 20. stoljeća koji su pomalo zalutali u glazbu, ali opet dovoljno koketni (posebno Lou) da zavedu svakog tko im se nađe na putu. Tu je i omot albuma, vrlo jednostavan, a opet prodoran navodeći kupca da pruži priliku albumu.

    Usporedbe s The Fratellisima odmah padaju u vodu, budući da je Codeine Velvet Club nešto totalno oprečno u odnosu na njih, a baš iz te razlike proizlazi svježina koja je potrebna Jonu za novi album matičnog mu benda nakon nešto slabijeg “Here We Stand“.

    Nadam se da ovo ujedno i nije kraj Codeine Velvet Cluba, iako znam da je teško voditi dva toliko dobra i jaka benda, a da se negdje ne posklizne, ali vjerujem da je Jon dovoljno mlad i jak da kroz nekoliko godina ponovno okupi ovu ekipu i ponovno nas zavede romantičarskim tonovima Walkerovskog popa. To svakako odlično radi!

    Muziku podržava