Briljantne ljubavne pop pjesme King Charlesa

“Loveblood” album je iz 2012. koji vam predstavljamo s malim zakašnjenjem. S obzirom na materijal od kojeg je sačinjen, bolje ikad nego nikad.

Ljubavne pjesme često znaju iskliznuti u bezidejnu shemu gdje se sve ponavlja po ustaljenim kalupima, bez neke pretjerane želje da se pruži nešto novo i drugačije. Do pojave King Charlesa nisam mislio da pop glazba ljubavne tematike može biti toliko zabavna i prpošna, da se slušajući ju odmah sjetiš svojih prvih ljubavi dok si još bio klinac.Prvijenac Mike “Life in Cartoon Motion” djelomično je bio na tom tragu, ali mu je nedostajalo fokusiranosti gdje bi dječju zaigranost pretvorio u prave pop zgoditke. Naravno, taj album obilovao je hitovima, a King Charles ipak je zaokružio cjelinu mnogo upečatljivije i pružio jedan od najzabavnijih albuma u 2012.U čemu je fora s “Loveblood”? Jednostavnost i pristupačnost pjesama, zaraznost melodija i indie utjecaji što je u konačnici donijelo 11 vrlo skladnih pjesama koje, kada ih slušaš u komadu, zvuče kao da slušaš best of kompilaciju nekog zaboravljenog benda.

Zamislite da se Freddie Mercury reinkarnirao u Miku, te otišao na Karibe i tamo upoznao Mumforda i njegove sinove i Vampire Weekend. Točno tako sve to zvuči… A bome i izgleda, jer sam King Charles izgleda kao da je ispao iz neke tragikomične scene srednjovjekovnih balova na francuskom dvoru: brčić, frizura, outfit…

Uvodna, ujedno i naslovna “Loveblood” odmah se upeca u zarazne karipske ritmove, pa ju možemo proglasiti još zaigranijim Vampire Weekendom, dok se sljedeća “Mississippi Isabel” najviše približava već spomenutom prvijencu Mike zbog ritma i blesavih stihova koji dodatno pospješuju samu ritmičnost.

Ako mislite da ste sve čuli, tada vas King Charles ponovno razuvjeri s “Bam Bam” koja zvuči kao naelektrizirani Monkeysi s izrazito napornim, ali ujedno i vrlo zaraznim ponavljanjem ‘bam bam’ unedogled, a “Love Lust” pravi je hit sa stihovima koji su vjerojatno nastajali početkom puberteta “Never let a woman go even when you know/She can always be replaced, she can always be replaced/Oh lust only grows like anger and revenge/Oh beauty comes and goes/But love stays until the end“.

“Polar Bear” skreće u kabaretsko-operetne vode uz dozu bondovskih tema, “Ivory Road” uvrnuti je folk koji ubrzo skreće u reggae ska, Mumford & Sons oplemenili su svojim tradicionalnim britanskim folk zvukom “Brightest Lights“, “Beating Hearts” je pop folk komad, “Coco Chitty” zvuči kao neka balada Bon Jovija, dok je završna “Wilde Love” prava oda ’80-ima.

U trenucima vokal zna biti iritantan, u nekima toliko milozvučan, što je u konačnici odlično jer se zna vrlo dobro poklopiti s raskošnim orkestracijama, pa možemo zaključiti da je Charles Costa pravi kameleon koji zna svojom interpretacijom uklopiti nešto u vrlo dinamičnu i efektnu cjelinu.

Budući da imamo prilike vidjeti mnogo banalnije proizvode koji se dižu u nebesa, pravo mi je čudo što King Charles nije izdignut na pijedestal otočke glazbe, nego je ostao negdje malo zagubljen u moru novih lica. Nije da su ta nova lica bolja od njega, već vjerojatno diskograf nije učinio svoj dio posla zbog čega je album prošao dosta nezapaženo, rekao bih mnogo ispod očekivanja s obzirom na potencijal koji ima (tek 36. mjesto britanske top ljestvice).

Ako ste dosad mislili da je ovaj album jedna velika šala koja ima tek potencijal zabavne sprdačine, moram spomenuti da je album daleko od toga, a posebno skladba “Lady Percy” koja je jedna od najljepših pop pjesama koje sam čuo u posljednje vrijeme. Svi, ali stvarno svi dosad spomenuti elementi uklopljeni su u nju, od karipskih ritmova do raskošne produkcije i vrlo uvjerljive interpretacije.

Sve ranije navedeno dovoljan je razlog da ovaj album proglasimo jednim od najboljih albuma proteklih godina koji nije dobio pravo svjetlo na pozornici, posebno ako u obzir uzmemo pop albume ljubavne tematike jer toliko lijepih i zaraznih pjesama na jednom mjestu već dugo se nije moglo čuti.