Glazbene sedamdesete i dalje su neiscrpan izvor inspiracije

S ne baš velikim i dugim glazbenim stažem, tek nešto preko pet godina, sastav The Graviators već je stigao do svog drugog dugosvirajućeg izdanja.

Prvi, “The Graviators”, objavljen je 2009. godine, a nakon što je
polučio značajne rezultate, bio prepoznat i procijenjen kvalitetnim i
zavidnom potencijalom, za posljedicu je imao nastupe s bendovima kao što
su američke doom legende Saint Vitus, koje su momci pratili na njihovoj
europskoj turneji.

Isto tako, širom je otvorio vrata uglednog Napalm Recordsa, s kojim su The Graviators zajedno stigli do drugog albuma “Evil Deeds“. Nakon što se prvi put presluša, nameću se dva čisto logička zaključka, od koji je jedan da bend sigurno dolazi iz Švedske, a drugi je – deja-vu. U maniri Spiritual Beggarsa ili Grand Magusa, The Graviators je još jedan od sve brojnijih izvođača koji u velikom, čak najvećem broju dolaze iz Švedske, a iz naftalina izvlače glazbenu ostavštinu kraja ’60-ih. i početka ’70-ih. godina prošlog stoljeća. Dakle, sada već nije teško pogoditi da se radi o stoner metalu, iako, ovaj bismo album trebali zadržati u okvirima tradicionalnog hard rocka, po uzoru na gore spomenuta dva benda, sa utjecajima doom i heavy metala.

“Evil Deeds” je album naglašene doom atmosfere, ispunjen pjesmama s jakim melodijskim potencijalom, teškim, tugaljivim, ‘muljavim’, ali i privlačnim riffovima, čistim heavy solažama, raznovrsnošću bubnjeva s mnoštvom prijelaza, dubokim, utjecajnim bas sekcijama, atmosferskim klavijaturama, te klasičnim prašnjavo-hrapavim, ali istovremeno i napetim vokalima. Puno se bendova muči u nastojanju da produkciju što više približe ’70-ima. i u tome si često zabiju autogol jer ona ispada presirova, loša, totalno joj se izgubi identitet, no ovdje to nije slučaj. Zvuk je osvježen, a opet djeluje ‘true’, svaki instrument jako se lijepo čuje, a nema posebnih naznaka da je preispoliran. Baš ono, rekli bismo:prirodan.

“Soulstealer“, “Evil Deeds“, “Feelin’ Low” ili “Häxagram” moderni su heavy stoner naslovi, “Morning Star” je kratak, melodičan i brz hard rock naslov, a “Presence” (u trajanju od osam minuta i 16 sekundi) najkompleksnija je pjesma, koja spaja mirnije ritmove s onim žešćim, težim, i više bismo je mogli doživjeti kao reinkarnaciju Led Zeppelina, manje kao neku s progressive rock obrascem, a njezino psihodeličnije opredjeljenje naglašavaju finalne klavijature u stilu The Doorsa. “The Infidel” još je jedan naslov koji traje preko osam minuta, srednjeritmičan je, energičan, evidentno inspiriran najranijim albumima Black Sabbatha.

The Graviators definitivno je ljubiteljima Black Sabbatha, Led Zeppelina, Deep Purplea, Pentagrama i sličnima dao još jednu nezahvalnu zadaću, a to je da procijene i odluče može li se nositi s bremenom usporedbe s tim veličinama. Prema onome što je pokazao u dosadašnjem radu, uglavnom može, no usprkos tome što se doista radi o dobroj glazbi, ovo je tek, kako je već navedeno – deja-vu. Ipak, i u takvim se opcijama može pronaći štošta zanimljivo, pa zašto ne probati i sa ‘slučajem’ The Graviators.