Istinska oda Black Sabbathu

    957

    The Sword

    Apocryphon

    Datum izdanja: 23.10.2012.

    Izdavač: Napalm Records / Maldoror

    Žanr: Metal, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Veil Of Isis
    2. Cloak Of Feathers
    3. Arcane Montane
    4. The Hidden Masters
    5. Dying Earth
    6. Execrator
    7. Seven Sisters
    8. Hawks and Serpents
    9. Eyes Of The Stormwitch
    10. Apocryphon

    Ozbiljna uzlazna putanja ovog teksaškog benda iz Austina počela je nakon konceptualnog albuma “Warp Ride” iz 2010., nakon kojeg su se stvari po njega počele odvijati sve bolje, odnosno, kretati se u sve pozitivnijem smjeru.

    Pa se tako dogodilo da je novi, četvrti album “Apocryphon” bio jedno od očekivanijih retro izdanja ne samo u SAD-u, već i u širim geografskim formatima. Iako, treba reći da su i prva dva albuma (“Age of Winters” (2006.) i “Gods of The Earth” (2008.)) bila uspješna i omogućila nastupe s ekipama kao što su Motörhead ili Ozzy Osbourne.

    Osnovna razlika između “Apocryphon” i prijašnjih izdanja je u tome da je on više ‘metaliziran’, više uprt u ostavštinu Black Sabbatha, a manje je ‘stoneriziran’, što će reći da je žešći, samim time gitaristički nabijeniji, a zvukovno intenzivniji. Kompariramo li ga s prošlim albumom, koji je bio koncipiran na sci-fi priči, ovaj, uz spomenute glazbene razlike, nema vezani tekstualni koncept, već se bavi temama iz svakodnevnice, s dosta dubljim pristupom i odnosima prema njima.Noseći element i glavni potporni stup su mu premoćni, gotovo pa represivni, slojeviti, maglovito-muljavi, ali i cleany i groove riffovi, koji s potentnim, iako na momente kao nezainteresiranim Croniseovim vokalima, dosta nalik na Ozzyeve, eteričnim melodijama, hipnotičkim ritmovima i pamtljivim refrenima isporučuju prljave, ali odlučne heavy-doom-rock pjesme. Koje bez ikakve dvojbe možemo usporediti s albumima Black Sabbatha s kraja ’60-ih. i početka ’70-ih. Bar većinu njih.

    Na odlučnost, snagu i univerzalnost izvedbi nailazimo i u bubnjarskim dijelovima, možda je malo zakazao bas, nekako kao da je na mahove potisnut ili pritisnut ostalim instrumentalijama, atmosfera koja izlazi iz pjesama očekivano je sumornijeg predznaka, a sound je, zahvaljujući analognom načinu snimanja i producentu J. Robbinsu (Clutch), maksimalno retroiziran, ali s jasnim nivelacijskim pravilima da svaki segment mora doći do izražaja.

    Muziku podržava

    Pjesmama dominira srednji ritam, pogotovo onima u prvoj polovici albuma, dok ih u drugoj ima nešto ubrzanijih, ali sve su nabijene, sabijene i ‘napumpane’ heavyem, neke čak i modernijim varijantama. Već u “Veil of Isis” nailazimo na snažne dodire The Sworda i Black Sabbatha, kao i modernije, slide solaže, s kakvima se susrećemo u kasnijim trackovima. “Arcane Montane” još je jedan naslov sa srednjim ritmom, odlučnim riffovima, istaknutijim vokalima i razigranijim bubnjevima, koji se upuštaju i u agresivniji, marševsko-borbeni izričaj, a ozbiljne, sporije uvodne jazzy ritmove uz bas, akustiku i bubanj, koji se transformiraju u gitaristički doom-heavy, donosi “The Hidden Masters“.

    U uvodnom dijelu synthevima pojačana, a generalno ubrzanija “Dying Earth” ozbiljnije je ‘upakirana’ u epsku atmosferu, “Seven Sisters” ima najozbiljnije stoner rock karakteristike s bluesy touchom, “Hawks and Serpents” moderniji heavy metal pristup s novim slide soliranjima, a synthevima podloženi gitarski riffovi dio su melodičnije i himnične “Apocryphon“.

    Ovaj bismo album mogli doživjeti kao slijed pravilne progresije The Sworda, koji je, ipak, od samih početaka najviše naginjao Black Sabbathu, a da je definitivno tako, potvrdio je s “Apocryphon”. Albumom koji je, bez ikakve dvojbe, opravdao sva očekivanja i koji bi mogao biti favorit mnogim ljubiteljima perioda u kojem se nije moglo ni pretpostaviti u kakvu će silu izrasti heavy metal.

    Muziku podržava