Uspješna teutonska formula uništenja

Još jedan u nizu uspješnih, iako slabije poznatih bendova potvrđuje činjenicu da Njemačkoj možemo zahvaliti na velikom broju kvalitetnih metal uradaka i užitaka za uši.

Paragon su iz Hamburga, broje već gotovo dvadeset i tri godine
postojanja, od čega osamnaest aktivnih, a 2012. objavili su deseti
studijski album “Force Of Destruction“, nasljednika “Screenslaves” iz
2008. godine, albuma koji baš i nije polučio neki uspjeh.U četiri godine stanke Paragon je izmijenio dva člana, došla su dva nova gitarista, da bi se vratio s jednim od kvalitetnijih albuma u karijeri. K tome, potpisao je ugovor s izdavačkom kućom Napalm Records, što će mu, nadamo se, pomoći u daljnjem proboju na metalnoj sceni. Album je producirao Piet Sielck (Blind Guardian, Iron Savior) dajući soundu jak prizvuk klasičnog metala ’80-ih. godina, koji se odlično poklapa s agresivnim speed i powerom, a Piet, također, gostuje na nekim pjesmama.

Za ovako kvalitetno izdanje može se još jednom zahvaliti formuli ‘teutonskog metala’, koju godinama nepogrešivo slijede bendovi poput Grave Diggera ili Blind Guardiana, a kod Paragona se jasno vidi utjecaj ovih velikana, kao i Accepta, čija je pjesma “Son Of A Bitch” ovdje i obrađena. Nabrijane pjesme i snažni vokali, duplo pedaliranje, odlični, gusti i glasni riffovi i solaže dviju gitara, te destruktivni i borbeno usredotočeni stihovi pjesama ono su što “Force Of Destruction” čini dobrim uratkom.

Album obiluje brzim i agresivnim pjesmama, dok baladama ovdje uglavnom nema mjesta, a pojavljuje se tek nekoliko naslova srednjeg ili usporenijeg ritma, koje ni u tim ritmičkim formama ne gube energičnost, nabijenost i sabijenost. Velika doza te moći može se pripisati Andreasovom grubom, ali isto tako, odnosno po potrebi, i melodičnom vokalu, koji zvuči kao kombinacija Chrisa iz Grave Diggera i Uda Dirkschneidera, a na trenutke podsjeća i na Erica iz Manowara. No zrelost stihova i glazbe u odnosu na Manowar, bar onaj ‘noviji’, nešto je što Paragon trenutno ipak odvaja od tog benda. U pozitivnom smislu, naravno.

Nakon relativno mirnog uvodnog instrumentala “The Last Day On Earth“, ‘grmljavina’ počinje s “Iron Will“, koja je karakteristična po kontrastnom, sporom, ali ipak tipičnom himničnom heavy refrenu. Album se nastavlja u istom, brzom ritmu, najprije s bombastičnom “Tornado“, pa “Gods Of Thunder“, agresivnom pjesmom u kojoj se Andreas iskazao ‘opakim’ vokalom, a posebno do izražaja dolaze duple bas pedale, te moćni riffovi, koji se konstantno izmjenjuju i nadopunjuju.

Pomalo mračna i sporijeg tempa je “Blood & Iron“, s osam minuta i 17 sekundi trajanja najduža pjesma albuma, koja takvim ambijentom i tromijim riffovima čak malo podsjeća na uratke iz ranije faze Black Sabbatha, a gostujući vokali Pieta Sielcka i Kai Hansena, duboki, tamni basevi i refrensko višeglasje čine je epskom, u konačnici, s “Gods Of Thunder” i energičnom, srednjeritmičnom “Dynasty“, ‘krunom’ ovog albuma.

Tempo se usporava jedinom, nazovimo je tako, metal baladom “Demon’s Lair“, s određenim prizvukom agonije, epskim nabojem, vokalnim backovima, a posebno s prilagođenim, ‘mučnim’ Andreasovim vokalom, ali konstantno je puna snage, baš poput završne “Secrecy“, koja ‘vraća’ brzi tempo i karakteristični pijevni refren, jedne od čelnih karakteristika cijelog albuma.

Paragon se može svrstati u skupinu podcijenjenih bendova, onih koji nakon toliko godina postojanja i dobrih uradaka nisu uspjeli s trona skinuti velikane koje slijede u stopu, a za što imaju predispozicije. Možda je razlog upravo ta nepromijenjena, ali uspješna formula, zbog koje mu svi uraci zvuče nekako generički, no bez obzira na to, ljubitelji ovog žanra zasigurno će biti ugodno iznenađeni i ovoga puta. Preporučuje se imati u osobnoj kolekciji.

Tekst: Ana Mihanović