Gitara i klavijatura k’o u priči

Bivši klavijaturist Dream Theatera, Derek Sherinian, i njegov kolega Virgil Donati (ex-Steve Vai) sa svojim su projektom pod imenom Planet X, u kojem sudjeluje grupa provjerenih muzičara (Brett Garsed, Allan Holldsworth (Jack Bruce, Soft Machine), gitare, Jimmy Johnson, Rufus Philpot (Al Di Meola), bas), snimili četvrti studijski album, koji je, kao i prethodna tri, kolekcija instrumentalnih naslova, prosječnog trajanja oko pet i pol minuta, konstrukcijski oslonjenih na progresivni, hard rock i heavy metal, sa svjetonazorima jazza i fusiona.

Iako se u kompletnoj idejnosti ne može uspoređivati sa Satrianievim i Vaievima radovima, činjenica je da u gitarističkim dijelovima, pogotovo onim solo, ima dosta podudarnosti. Isto tako, ne može se negirati Malmsteenov utjecaj, kao niti onaj Ala Di Meole, što ne začuđuje, obzirom da su gotovo svi izvođači na “Quantumu” radili s imenovanima.

Što se pak tiče klavijaturističkog dijela, on je uglavnom oslonjen na prog rock sound, s jakom atmosferom, ali ističu ga i kvalitetni solo dijelovi, negdje usamljeni, ali ponegdje i u vrlo uskoj suradnji s gitarama.

Upravo je ‘suradnja’ možda i najvažnija riječ u opisu ovog albuma, vezana, naravno, uz njegov izvedbeni dio. Naime, sinhronizacija rada svih instrumenata na vrlo je visokom nivou, za što, osim muzičarima, zasluge možemo pripisati i produkcijskom dijelu.

Naravno da se uvijek nameće pitanje o razlikama između Derekovih solo albuma i onih s Planet X. Pa eto, usporedit ćemo kratko ovaj i “Blood of the Snake“, koji su stilski vrlo bliski, a razlika je u tome što je BOTS ipak više baziran na gitarama, odnosno više je heavy metalan.

Ostalo je u većem ili manjem omjeru slično, i upravo iz tog razlika mislim da bi se Derek trebao već jednom odlučiti koji će projekt predvoditi; onaj s njegovim ili Planet X-ovim imenom. Jer, baš će mu podudarnost nanijeti više štete nego koristi, obzirom da će se ljudi dosta teško odlučiti kojem od njih se prikloniti. A da će se oboma, teško je vjerovati.