Dvoboj kaosa i ljepote

Bilo bi idealno ovu recenziju započeti nekim psihodeličnim i distorzivnim zvukom gitare tako tipičnim za Sonic Youth, ali nažalost moja mašta nema toliko daleke domete da opiše svu lepezu gitarskih zvukova kojima raspolaže ovaj jedinstveni bend.

Sonic Youth, alias ‘svijet za sebe’, unikatni je bend koji i nakon 28 godina postojanja uspijeva pronaći, u tko zna kojem zakutku vlastite imaginacije, dovoljno doze svježine i kreativnosti za još jedan u nizu odličnih glazbenih ostvarenja.

Energični i kontroverzni, avangardni i kaotični, na trenutke sentimentalni, da bi već u sljedećem gitarskom riffu iznova dokazali kako tron noisea pripada samo njima. Uvijek svoji, dosljedni, ovaj bend je puno više od kulta, to je jednostavno Sonic Youth.

Začetnici američkog novog vala ’80-ih. identično zvuče i danas. Vječni dvoboj kaosa i ljepote, psihodeličnih distorzija i pop melodija dueti ili dueli Mooreovog i Gordoninog vokala se nastavljaju i na ovom albumu i bitka još uvijek nije gotova. Imam osjećaj da su se tek zahuktali i da će iskre još dugo frcati, a kulminaciju ćemo doživjeti tek na nekom od sljedećih albuma.

Ne mislim time da je album loš, naprotiv, nakon, uvjetno rečeno, sporijih “Sonic Nurse” i “Rather Ripped“, ovo je najžešći album još od kultnog albuma “Sister”. Iako je teško reći da su posljednja dva albuma bila puko odrađivanje posla i poštivanje ugovora prema bivšem diskografu, nije tajna da su Sonic Youth bili nezadovoljni poslom koji je Geffen odrađivao za njih. U početku nisam imao takav dojam jer su mi oba albuma i više nego solidna, ali sad sam u nedoumici jer su ovim albumom vratili ‘ono nešto’, taj magičan dodir ili zvuk Sonic Youth koji je ipak bio malo zapostavljen, ali ne u potpunosti zaboravljen na prethodnim albumima.

Prelaskom u novu diskografsku kuću bend je ponovno razotkrio sebe i snimio album dostojan jedino njih samih jer naširoko na sceni nema nikog tko bi se mogao s njima usporediti. Vječni sjaj nepobjedivog Sonic zvuka ponovno dominira i eskalira cijelim albumom pa je tako i u prvoj “Sacred Trickster“, čije sam brze i samo na prvi pogled nasumične riffove dočekao poput starog prijatelja kojeg nisam vidio godinama.

U istom ritmu se nastavlja i “Anti-Orgasm” koji na početku ima onu gitarsku psihodeličnu dizalicu, s puno škripe i grubog sounda, ali je istovremeno savršeno smislena i baš na mjestu. Zanimljivo je da je ova pjesma duet Moorea i Kim Gordon koji su inače, za one koji to ne znaju, bračni par.

“Leaky Lifeboat” zvuči poput neke zaboravljene stvari s prethodnog, puno melodičnijeg , albuma. Dominira vrlo ugodna i gotovo bezbrižna pop melodija s tipičnim pop refrenom ‘la-la-la-la’, što također zvuči odlično u izvedbi Sonic Youth.

Kada ste već pomislili da ste čuli apsolutno sve što gitara kao instrument može proizvesti, poslušajte pjesmu “Antenna” koja će vam dokazati da je taj instrument još daleko od potpune razotkrivenosti i da još uvijek postoje nečuvena i neistražena područja.

Nakon ujednačene i donekle smirenije “What We Know” slijedi energična “Calming The Snake” u kojoj Gordon prvo zablista na basu, a potom i vokalno tako da pjesma dobiva onu grubu notu koju samo ona može otpjevati na svoj specifičan i psihodeličan način.

“Poison Arrow” je pjesma u kojoj su se najviše približili Velvet Undergroundu, zvukom i izvedbom, a čak i Mooreova vokalna interpretacija sliči onoj Lou Reeda. “Thunderclap” i “No Way” ritmički su najbrže i najplesnije pjesme, dok pred kraj albuma pak usporavaju s “Walking Blue” koju je u potpunosti otpjevao gitarist Lee Ranaldo, kao specijaliziran za psihodelično-melodične balade. U svakom slučaju, “Walkin Blue” je jedna od najboljih pjesama na albumu koji završava devetminutnom epskom “Massage The History“.

Ima jedna stvar koju si mogu zamjeriti, a to je da sam već ispucao previše superlativa za ovaj album pa mi nije ništa ostalo za zaključak. No kako bih otklonio bilo kakvu dvojbu, još jednom ću naglasiti da je “The Eternal” opravdao svoje ime i ostat će vječno odličan album.