Julien Baker: Ljepota i tuga njezinih pjesama o iskupljenju

Iako joj je tek 25, ponekad se čini da je Julien Baker već proživjela više uspona i padova negoli prosječna osoba u cijelom svom životu. Još je kao tinejdžerka u svojoj sobi na koledžu napisala svoj prvi album “Sprained Ankle”, čije su brutalno intimne i minimalistički uglazbljene balade zainteresirale mnoge, kao i ekipu iz Matadora. Dvije godine kasnije, 2017. za njih izdaje i svoj drugi album, predivni “Turn Out The Lights”, koji je nastavio istraživati tešku tematiku s prvijenca u još elegantnijim formama, te je zaista usmjerio uši glazbene javnosti u njezinom smjeru. Godinu kasnije udružila je talente s Phoebe Bridgers i Lucy Dacus za boygenius, indie-folk supergrupu iz snova, koja je te godine izdala svoj eponimni EP, a zajedno su odradile i turneju po SAD-u. No, sve to čini se kao zagrijavanje koje nas nije moglo pripremiti na ovogodišnji “Little Oblivions“.

Druga strana novčića puno je tamnija, budući da se njezin privatni život nikako ne može okarakterizirati kao lagan. Iz svojih tinejdžerskih godina izašla je kao bivša ovisnica, deklarirana je lezbijka koja dolazi iz obitelji predanih kršćana s američkog Juga, a ni njezini problemi s mentalnim zdravljem u vidu anksioznosti i opsesivno-kompulzivnog poremećaja nisu strani javnosti. Iako su to sve teme koje često izranjaju u njezinim radovima, svakim svojim albumom pokazuje da ju je nemoguće na taj način rastavljati na sastavne dijelove, te da se ta kompleksna mješavina odrednica stalno transformira, a njezina potraga za odgovorima vodi je stalno novim smjerovima.

“Little Oblivions” tako istodobno predstavlja nove umjetničke putove, koliko i promijenjene odnose prema sebi, drugima i svijetu. Ono što ostaje konstantno njezin je ogroman, divlji talent koji je i dosad često izranjao, ali koji ovdje dolazi u obliku kristalno jasne umjetničke vizije, gotovo savršenog albuma kojemu ni ne želim tražiti mane.

Već će uvodna “Hardline” ukazati na promjene u zvuku – tamo gdje su prije bili samo njezin vokal i gitara ili klavir, sada će nas dočekati bendovski zvuk, iako je sama odsvirala sve instrumente – po prvi puta na njezinoj ploči čut ćemo i ritam sekciju, a akustična i električna gitara i klavir stopit će se u koloplet zvukova, za širu, šareniju i otvoreniju melodiju, gotovo eksplozivnu u odnosu na njezin dosadašnji, prigušeni i ogoljeli stil. Iako će se neki možda buniti da će takvi aranžmani umanjiti intimnost njezinih pjesama, meni se čini da je njezina moćna lirika ovdje konačno dobila zasluženo moćni tretman. Također, ako je prije bila iznimno iskrena u svojim tekstovima, sada je brutalno i beskompromisno iskrena i spremna pratiti svoje misli do krajnjih granica, čak i kad to znači naći se oči u oči s nekima od svojih najdubljih strahova i nekima od svojih najvećih grešaka: “Until then, I’ll split the difference/Between medicine and poison/Take what I can get away with/While it burns right through my stomach”, reći će u samo prvom od mnogih osvrta na svoju ovisnost. U intervjuima koje je dala uoči izlaska albuma može se saznati da je nakon mnogo godina trijeznosti doživjela recidiv, te da si to nema namjeru lako oprostiti. Ako očekujete brzo rješenje u vidu jeftine popularne psihologije i tapšanje po ramenu, to nije njezin stil: “What if it’s all black, baby?/All the time” stih je koji će zatvoriti pjesmu uz nojzične električne gitare, a čista emocija i ljepota njezinog vokala neće ga učiniti ništa manje bolnim.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Julien Rose Baker (@julienrbaker)

“Faith Healer” će u cijelu priču umješati i religiju, koja je česta tema za Baker, ali koju sve manje prepoznaje kao svoj pravi izbor, a sve više kao još jedan način za odricanje od osobne odgovornosti i traženje eskapizma, i koja ispunjava istu prazninu kao i opijati: “Faith healer, come put your hands on me/A snake oil dealer/ I’ll believe you if you make me feel something”. Osim stavom, one koji su je dosad pratili iznenadit će i start-stop dinamikom, on i off perkusijama i nekarakterističnim, zanimljivim synth breakom usred pjesme. One koji su je prije samo nekoliko godina pokušavali opisivati i prodavati kao predstavnicu drukčijeg, progresivnog kršćanstva ili neke vrste kršćanskog socijalizma, odgovorit će i udaljiti njezino otvoreno razočaranje u predivnoj, mekom električnom gitarom i jasnim, gotovo izoliranim klavirskim notama praćenoj “Ziptie”: “Oh, good God/When you gonna call it off?/Climb down off the cross/And change your mind?” stihovi su kojima će gotovo rezigniranim vokalom zatvoriti album, prepoznajući u svijetu oko sebe mnoge u kojima su kršćanski moral i vrijednosti iskrivljeni i nikakva prepreka nehumanom ponašanju.

Na ostatku albuma i dalje je preokupiraju teme iskupljenja i oprosta, kako prema sebi, tako i prema ljudima koji ju vole i koje je povrijedila nemarom i nepromišljenošću tipičnom za ovisničko ponašanje, nižući jednu prekrasnu baladu za drugom. U “Crying Wolf” izvrće poznatu priču o lažnim uzbunama, pitajući se koliko kredita zaslužujete i uopće imate pravo očekivati od ljudi ako se svjesno ponašate autodestruktivno, iako je jasno da takav začarani krug nije lako sam prekinuti: “’Cause I’m not crying wolf/I’m out here looking for them/In the morning when I wake up/Naked in their den/I swear off all the things I thought that got me here/In the evening, I’ll come back again”, u “Ringside” pak metaforički boksa sama sa sobom u priči o drugim prilikama. U “Favor”, uz odličnu asistenciju svojih kolegica iz boygenius na vokalima, pokušava se ponovno povezati s prijateljem koji je bio uz nju, a ponovno uspostavljanje veza nije nimalo jednostavan proces: “It doesn’t feel too bad, but it/Doesn’t feel too good, either/Just like a nicotine patch, it/Hardly works, then it’s over”. Sjajni stihovi i sjajna vokalna izvedba nastavljaju se i u vrlo klasično aranžiranoj “Song In E”, koja je neka vrsta superkondenziranog “Zločina i kazne”: “It’s the mercy I can’t take”, reći će ovdje Baker, još jednom se otkrivajući kao vrlo osjetljiva, samosvjesna, samokritična, suosjećajna, i iznad svega, izuzetno moralna osoba, koja prema sebi ima strože standarde nego prema svima ostalima.

Sve te teme nekako se neobjašnjivo sudaraju u centralnoj točki albuma, neuhvatljivoj i neobično romantičnoj “Relative Fiction”, koju bih najradije citirala od početka do kraja, a koja najbolje dočarava svu progresiju koju Baker na ovome albumu doživljava, i kao glazbenica, i kao vokalistica, i kao songwriterica. Iako je njezin talent bio evidentan od samog početka, ovdje se čini kao da je u nekoj drugoj dimenziji, a ne možete točno utvrditi zašto – jesu li njezine melodije ovdje ljepše, je li njezin vokal ovdje emotivniji, iako se nigdje ne diže onoliko visoko kao na prethodnom albumu, je li postala ekonomičnija i efektnija u svom pisanju? Možda vrijedi sve od toga, možda ništa – pjesme koje najviše volim upravo su one koje me ostave bez teksta i bez smislenog objašnjenja, a moć glazbe da izrazi ono što se drukčije nikako ne može ostaje vječni razlog zbog kojeg joj se ponovno vraćam. Ovom albumu namjeravam se vraćati još mnogo puta.

Iako sam već na početku napisala da nemam nikakve želje ovome albumu tražiti mane, ipak moram napomenuti da to vjerojatno nije album koji će biti po svačijem ukusu – ovisno o tome što u nekome trenutku od glazbe tražite – koliko je divan, toliko je i težak, izrazito intenzivan i preplavljujući, i da, vjerojatno poprilično depresivan. Slušajući ga, često vam se može učiniti da prisluškujete privatnu psihoterapijsku seansu ili brutalno iskrenu ispovijed, a Baker zna da nema magičnih pilula ili odgovarajuće količine Zdravomarija koje vas mogu umiriti – do odgovora koje ovdje traži dolazi se sporo, bolno, teškom mukom i dugim, dubokim pogledom u sebe i svoje nesavršenosti.