Dravski blueser

Prije godinu dana, izdavačka kuća Scardona objavila je reizdanje dva Evačićeva albuma “Čardaš Blues” (2003.) i “Esencijalno” (2004.) spojivši ih u jednu cjelinu. Oba albuma proglašena su, istina sa zakašnjenjem, remek-djelima, a kraj ove godine Miroslav Evačić dočekat će s još jednim sjajnim albumom kojem nedostaje jedna malena, krajnje neprimjetna mrvica da ponese naslov remek-djela i tako ostvari hat-trick.

Etno je ‘in‘, baš kao i world music. Međutim, tradicionalan problem prosječnog hrvatskog slušatelja je što njega uopće ne zanima domaći etno (koji je, logično, nekom strancu ‘world music‘), već naprotiv – world music tim je bolji što je udaljeniji od balkanskog poluotoka i što izvođač ima egzotičniji naziv. Glupost, da ne napišem nešto drugo.

Miroslav Evačić, Gustafi, Tamara Obrovac, Afion, Lidija Bajuk, Dunja Knebl, Kries, Teta Liza, Cinkuši, razne dalmatinske klape i mnogi drugi naši etno izvođači prva su liga world musica, bez ikakvog problema mogu se mjeriti sa svim inozemnim zvijezdama koji pri gostovanju u Lijepoj našoj pune domaće novinske stupce, što zasluženo, što nezasluženo, ostavljajući gore navedenim umjetnicima tek poneki članak u rubrici ‘Kultura’ ili ‘Zanimljivosti’. A i ti članci pojavljuju se uglavnom samo onda kad naši etno-biseri ostvare kakav značajniji uspjeh u inozemstvu, ako i onda.

Mi kao da se sramimo vlastite kulture, vlastitog glazbenog izričaja i nasljeđa, glazbe sela, običaja, instrumenata, njihova zvuka, svega… Istina, prepoznatljiv hrvatski folklor ne može se nametnuti (kao što su neki ne tako davno pokušali s tamburicama), već samo umetnuti i umetati u ionako besmislenu estradu koja koketiranje s etno-elementima dovodi do apsurda ostavljajući prosječnog slušatelja u nedoumici, a onog neupućenog u zbivanja pri uvjerenju kako je upravo to hrvatski folklor.

I kad se na takav način glazbeno odgoji čitava generacija, ne treba čuditi status gore navedenih izvođača na koje se gleda prilično čudno, ponekad čak i s podsmjehom uz veliki upitnik iznad glava.

Nažalost, ni Miroslav Evačić nije iznimka: veću pozornost privući će njegov atipičan izgled, nego glazbeno umijeće. A je li mu pojavljivanje u engleskom fRootsu i na radiju BBC-a koristilo za proboj na hrvatsko tržište? Nije. Ali najljepše od svega, njega to uopće ne zamara, niti opterećuje.

Većina naših kvazi-zvjezdica godinama bi se hvalila tom činjenicom, no ne i Evačić koji se skromno, svojevoljno uvijek povlači u drugi plan puštajući glazbu neka govori sama za sebe. Sam je rekao (i potpuno je u pravu) da medije više zanima trač od glazbe, a u world musicu i etnu teško da ima tračeva, stoga i u toj činjenici treba potražiti medijsko ignoriranje tog žanra u nas.

S albumom “Blues reke Drave” Evačić je opet uspio spojiti dvije rijeke: Dravu i Mississippi. Kad bi bilo moguće pomiješati tok ovih rijeka, na jednoj obali svirala bi tambura samica i cimbule, a na drugoj slide gitara dok bi se moćne vode međusobno pretakale jedna u drugu.

“Blues reke Drave” pjesma je stara nekih 15-ak godina, još iz doba djelovanja grupe Ščukin Berek, no problem je uvijek predstavljala njezina realizacija s obzirom na dionicu cimbula (cimbal) kojeg je bilo prilično teško za nabaviti, a i kad se nabavio trebalo ga je svirati. No, Miroslavova supruga Gordana ‘rasturila’ je ovaj instrument što je i rezultiralo nagradom Status 2004. za najinstrumentalistu u kategoriji ostali instrumenti. A još ljepše zvuči podatak da pjesma uopće nije izgubila na svojoj svježini sve ove godine.

Blues je teška forma za interpretirati, a za njegovo kombiniranje s kulturama u kojima kao glazbeni izričaj nije primaran treba biti i više nego genijalan glazbenik, s istančanim smislom za oblikovanje ugođaja, jer blues nije samo glazba, tri akorda i dvanaest tonova; da bi se kvalitetno mogao stvarati i interpretirati blues, mora ga se živjeti punim plućima, a još k tome jedina je vrsta glazbe koja će vas ostaviti u veselom raspoloženju premda govori o tužnim stvarima (stara pošalica kaže kako vam se, ako svirate blues unatraške, vrati supruga, pas vam oživi, a vas puste iz zatvora.).

Kakve veze to ima s Evačićem, pitate se? Velike. Evačić je vrhunski blueser, premda kilometrima udaljen od njegova izvora, prekrasno emotivan, nedokučiv, a opet savršeno jasan u svakom tonu.

Kroz čitav album provlači se jedna mistična, nadnaravna atmosfera, poput soundtracka za priče iz slavenske mitologije, a izvan autorskih doprinosa, tradicionalna pjesmarica je u tekstualnom smislu također punokrvan blues (“Čula jesam“, “Tamo preko Drave“).

“Međimurje Medley” satkano od “Bluesa reke Drave” (ako je Bedrich Smetana uglazbio tok Vltave, Evačić je posve isto napravio s Dravom) “Izvora“, “Toka” i “Ušća” svojim tempom, bojama, stilskim rješenjima, uz čarobnu upotrebu cimbula i slidera savršeno dočarava naslove svake pjesme (nisam nikad bio na izvoru rijeke Drave, ali živim uz njezin tok i čest sam gost na njezinom ušću i uvjeravam vas, to je glazbena podloga koja vjerno opisuje prizor).

“Blues reke Drave” snimljen je u kućnom studiju (izuzev posljednje bonus pjesme), s kućnim prijateljima u atmosferi za koju bi Ry Cooder vjerojatno ubio nekog, uz gostovanje Livia Morosina. Pridodani su neki novi instrumenti (elektronički beat sampler) koji se savršeno naslonio na harmoniku u prvoj, sjajnoj “Volim ja” koja, premda počinje poput teme iz crno-bijelih horrora, vrlo brzo ulazi u uho zadivljujući svojom čistoćom i skromnošću, a opet iz koja izranja čitava bujica emocija.

Dakle, podravski blues i njemu srodne obrade tradicionalnih pjesama podravskih sela i zaselaka na Evačićev prepoznatljiv način još su jednom pokazale kakav se moćan glazbeni um krije iza duge kose i brade. No, ipak, jedna malena sitnica nedostaje kako bi ovaj album dobio najvišu ocjenu, a nije zbog remiksirane electro-beat verzije “Cimbulaške polke” koja ne služi ama baš ničemu, već zbog nečeg posve drugog: skučenosti.

Podravina je ipak malen kraj i premda bogat u svakom umjetničkom pogledu, pitanje je koliko će njezina žila kucavica uspjeti održati Evačića u konstantnoj nadogradnji svog izričaja, prije nego što utone u predvidljivost i bezidejnost koja se, moram reći, dijelom primijeti i na ovom albumu ako ga se usporedi s njegovim prethodnicima. Delta blues uspio se održati sve ove godine, nema razloga ne vjerovati kako isto neće uspjeti i Evačiću.

Pa i sve da mu ne uspije, prvi ću mu skinuti kapu, jer danas je uistinu teško pronaći glazbenika koji doista radi ono što voli, bez trunke pretjerivanja, svira i stvara za svoju dušu. “A ako se još dogodi da se moj glazbeni ukus poklopi s ukusom potencijalnog slušateljstva, onda je to ostvarenje moga sna” reći će Evačić skromno…

Foto: Petar Vučetić