Dosadan jazz pop

    1371

    Beady Belle

    At Welding Bridge

    Datum izdanja: 06.09.2010.

    Izdavač: Jazzland / Universal Music

    Žanr: Jazz, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Diamond In The Rough
    2. Come Home
    3. The Storm
    4. Apple (Interlude)
    5. Runaway Mind
    6. Bird’s-Eye View
    7. Turn Back Time
    8. Press Of Canvas
    9. Voyage (Interlude)
    10. Leeway
    11. Ambush
    12. Walk On Air

    Razna miješanja različitih žanrovskih odrednica često ispadnu zanimljivo, ali, nažalost, još češće ispadne totalna banana koja se izvlači na formulu ‘to je umjetnost’. E, to nije dobro…

    Slušajući albume Beady Belle nikad mi nije bilo pretjerano jasno zbog čega su oni u određenim krugovima toliko cijenjeni, jer njihov spoj jazz elemenata s povremenim elektronskim dodacima zvuče mi previše uspavano, dosadno, bez ikakvih zanimljivih elemenata koji bi mogli uzbuditi prosječnog konzumenta glazbe.

    Kako i na ranijim albumima, tako i na “At Welding Bridge” bend poseže za sigurnim akustik pop shemama obogaćenim jazz improvizacijama uz povremene dinamičke dodatke matrica. Problem leži u tome što sve pjesme zvuče previše spokojno, mirno, kao da je bend na izdisaju i bez ikakve ideje kako poboljšati pojedinu pjesmu, pa tako dobivamo skup pjesama koje je najlakše zaobići u velikom luku.

    U potpunosti se slažem da je glavna vokalistica Beate S. Lech nenadmašna jer su njene izvedbe jedino vrijedno što “At Welding Bridge” nudi, ali isto tako bi najbolje bilo za nju da krene raditi s drugim suradnicima jer je ovi sadašnji uvelike sprečavaju u daljnjem razvoju multiplicirajući slične teme unedogled.

    Muziku podržava

    Uvodna “Diamond In The Rough” je blijedi pop jazz komad s izrazito loše ubačenim slabašnim duhačkim dionicama, zanimljiva tex mex baza u pjesmi “Come Home” uništena je stereotipnim jazz rješenjima koje smo već mnogo puta mogli čuti na Beady Belle albumima, dok jedino “The Storm” može dobiti prolaznu ocjenu iz uvodnog dijela albuma.

    Kako je album započeo, tako se i nastavlja, pa se većina središnjice može bezbrižno preskočiti jer se u njoj može vrlo malo uživati. Tek pred kraj albuma dolazi još jedna suvisla skladba “Ambush” koju bi ponovno ponajprije mogli okarakterizirati kao pop nego bilo što drugo.

    Beady Belle je jedan sasvim prosječan bend koji ima vrsnu vokalisticu i ništa drugo. Svojim acid jazzom ne pruža dovoljno imaginacije i zadovoljstva, a najbolje pjesme pruža kada pop melodiji dozvoli da se razmaše i dođe u prvi plan, pa bi najbolje bilo da prestanu eksperimentirati i improvizirati, nego da se približe formi kakvu pjeva i svira Norah Jones.

    “At Welding Bridge” je miljama daleko od dobrog i zanimljivog albuma, ali sam siguran da će naći svoje kupce. Trud i novac se za ovaj album ne isplate jer ima toliko interesantnijih stvari za slušati od slabog jazz popa koji je predstavljen ovdje.

    Muziku podržava