Vrijeme je da se otvori klub ‘future jazz’ skeptika

Treći CD u nizu norveških izvođača koji me zapao u posljednjih mjesec-dva, otkriva kako dobri muzičari nisu uvijek garancija za poželjno auralno iskustvo. Za Beady Bell, tj. njihovu pjevačicu Beate S. Lech nemoguće je naći adekvatnu lošu riječ kritike, osim pretpostaviti da nije sposobna kanalizirati svoj neupitni talent.

Od prve do zadnje pjesme, CD nam bez izuzetka otkriva kako pored vrhunskih muzičara, skupe produkcije i školovane pjevačice dokrajčiti smisao glazbe.

Glazbu, kao božanski, metafizički fenomen, svodi na površnu razigranost tonova prema standardima ispraznog konzumerstva dominantne civilizacije. To je glazba lišena emocija, pozitivnih asocijacija, plesnosti i svega što ju čini zanimljivom bilo kojem profilu slušatelja.

Jedina reakcija koju mogu zamisliti na njezinu pojavu u ovakvom obliku, jest debata o kvaliteti između dva slušatelja koji ne slušaju srcem nego razumom. Nakon njihove konstatacije da je riječ o kvalitetnom produktu, pitamo se da li se glazba kao refleksija i buditeljica osjećaja, ovako radikalno smije svoditi na razinu produkta.

Pa čak i ako to nije ništa novo, ovdje imamo čisti larpurlartizam, samo bez glavnog subjekta – umjetnosti. Umjetnog ovdje ne nedostaje, umješnosti još manje, ali neposrednosti izražaja svakako.

Pobuđivati u slušatelju privid kvalitete na ovakav način, čak je bogohulnije od trošenja ‘top of the pops’ recepture. Taj imperativ lova na top-liste kod autora pop glazbe, nasuprot Beady Bell koji su kompletno izgubili kompas u svojoj ‘electronic-jazz-pop-rock-blues’ sintezi, svakako je puno razumljiviji.

Ono što se dogodilo glavnini jazz glazbe u drugoj polovici sedamdesetih, za koju Frank Zappa, možda malo pretjerano ali dosljedno svome stilu kaže: ‘da se usmrdio’, dogodilo se ‘future jazzu’ već odavno. Usmrdio se jazz u devedesetima i kasnije još i više, dodvoravao trendovima i gubio svoju reakcionarsku poruku, no ipak nudeći nam bar jednu dobru pjesmu po albumu ili barem koji impresivan solo.

S Beady Belle ni to nije slučaj. Ovaj CD nema hit-pjesmu ni dobar groove. Pokoju sekvencu albuma mogu jedino zamisliti kao zvučnu kulisu jednako isprazne neke nove korporacijske reklame, već ofucanog, ali i dalje po večinu hipnotizirajućeg ‘larger than life’ ozračja.

“Belvedere” je pokušaj da se dobro upakirana besadržajnost plasira slušateljstvu, prvenstveno ženskog spola, koje sa muziciranjem nema previše intiman odnos, a ujedno čisto kategorički vapi za emancipacijom na spolnom planu koju dobivaju figurom isturene pjevačice u bendu. Ovo nije šovinistička opaska, već bi se isto tako mogla parafrazirati u slučaju kakvih nadmuških žanrova jednakim ovoj nadžensko-utopijskoj muljaži.

Već je odavno vrijeme da se otvori klub ‘future jazz’ skeptika i zaustavi forsiranje hiperprodukcije istog.

Višeslav Laboš