Sjetni zvukovi iz Norveške

U norveškom jazzu, barem onom modernijem, nikada se nije stvorila tolika euforija kolika se stvorila 1999., kad se Beady Belle pojavio na sceni. Lokacijski vezani za Oslo, taj grad na hladnom sjeveru, Beate S. Lech i Marius Reksjo uspijeli su zadrmati svjetske jazz vode i napraviti projekt koji će ozbiljno konkurirati na svjetskom jazz/future-jazz tržištu.

Njihov prvi album “Home” iz 2001. godine uspio je naći put do publike i u ruralnim dijelovima svijeta, uprkos činjenici da je sniman u kućnom studiju Beate S. Lech, a njihov drugi album “Cewbeagappic” iz 2003. godine, sniman ovoga puta u ‘pravom’ studiju, ponovo je slomio sve predrasude prema norveškom jazzu.

Uprkos pogrešci domaće publike pri izjednačavanju Beady Belle i njenom isključivom povezivanju s karizmatičnom Beate S. Lech, mnogi naši kuleri i ljubitelji jazza su se okupili u Aquariusu prošle godine da bi prisustovali njihovom koncertu i ostali zapanjeni njihovom glazbom. Pred vama je ‘kritika’ novog albuma ovih Norvežana… “Closer“.

Otkrivajući svoju zanesenost klupskim ritmovima, Beady Belle odaju svoje poštovanje i tom segmentu kroz uvodnu pjesmu na albumu – “Skin-Deep“, koja se kreće deep-house ritmovima uz lagano i sanjivo pjevanje, koje lagano vodi pjesmu kroz njen razvoj i spašava je od monotonije. Naime, pjesma je malo pre-minimalistički orijentirana tako da zvuči poput neke nedefinirane fuzije Moloka i Felverovih ritmova dok su visokotonske udaraljke u pjesmi malo previše lupkave i šuplje.

Pjesmom “Pillory-Like” u album uvode određeni stupanj gospela i ritmiku predaju jednostavnim jazz notama u kojima dominira vokal Beate, a koji pak izlazi iz uspavanog ambijenta i prelazi u malo snažnije i glasnije vode, demonstrirajući svu snagu i melodičnost koju posjeduje. No, osim toga, u ovoj pjesmi nema neke osobite zanimljivosti te se pravi trenutak inspiracije krije u pjesmi “Goldilocks”. Lirički vezana za dječju priču o Zlatokosi, “Goldilocks” objedinuje sve one kvalitetne elemente koji su sadržani u predhodne dvije pjesme – dakle jazzy/broken ritam preko kojeg se pojavljuje Beatein vokal u na trenutak uspavanom, a na trenutak potpuno živom tonu kojeg najbolje prate razni puhački i žičani instrumenti koje sviraju gostujući glazbenici.

Klavir koji otvara pjesmu “Airing” odmah pokazuje da je riječ o tempom mirnoj pjesmi, koja svoj klimaks ne doživljava kroz ne potrebno tehniciranje, već kroz dušu i srce koju njih dvoje daju svojoj glazbi. Mariusova produkcija je posve zanimljiva, kao i Beateino pjevanje koje se ponovo vratilo onoj uspavanoj formi, ovoga puta u mnogo zanimljivijem tonu. Naslovna pjesma albuma “Closer” nastavlja u sličnoj atmosferi kao i prethodno spomenuta, samo što je ovoga puta fokus bačen na lagani downtempo beat, a Beate se trudi dati pjesmi što intimniji i osobniji osjećaj, što joj apsolutno polazi za rukom.

Broken zvuk se probija u album kroz pjesmu “Stools And Rules” i to prvenstveno kroz Mariusovo kreativno poigravanje s beatovima što, uz njegovo i Beadeino multi-instrumentalno znanje, svoj klimaks doživljava kroz skladnu fuziju svih dosad prisutnih instrumenata. U pjesmi je stavljen fokus na kompleksnost ritmova i instrumenata, s očiglednom tendencijom da sve to zvuči krajnje jednostavno, a što im pak nije uspjelo upravo zbog tog naginjanja kompleksnosti koja im u ovoj skladbi baš i nije najbolje legla.

Kao što sam rekao u uvodu, Beady Belle predstavljaju norveški jazz zvuk na najbolji mogući način. No, mislim da su ovim albumom malo previše otišli u mirnije vode i malo previše baze stavili na vokal talentirane Beate. To nipošto ne zvuči loše, no malo su ipak razvodnili cijeli album i dali nam više album za spavanje nego za aktivno slušanje ili plesanje. Možda u live formi ovo sve zvuči mnogo življe i snažnije, no ovoga puta u studijskoj verziji se nisu toliko dobro iskazali kao dosad. Šteta.