Copy/paste samih sebe

Kanadska četvorka Billy Talent ostala je vrlo dosljedna prijašnjim vizijama i izričaju na trećem studijskom albumu jednostavna naziva “Billy Talent III“, a dvije godine ‘kuhanja’ i pripremanja pjesama u tajnosti ne donosi ništa nova, osim sve utjecajnijeg pop zvuka kojim se pokušavaju afirmirati na jednoj od prekokontinentalnih scena.

Nakon što su prije tri godine postigli značajan uspjeh albumom “Billy Talent II” i lansirali hitove “Devil In A Midnight Mass”, “Red Flag” i “Fallen Leaves”, nije se očekivalo ništa manje od njegova nasljednika i doista je tako, ali ništa manje ne znači ništa više – Billy Talent hodaju u mjestu.

Ponavljanje vraga kao jednog od poznatijih motiva, kao u “Devil On My Shoulder“, najmanji je ‘grijeh’ ovih punk-rockera jer na razini tekstova ostaju poprilično nezreli i infantilni ponekad čak do granice apsurda; pa tako neprestano ‘pretvaraju vodu u vino’ i ‘slijede dugu’ jer im je ‘brava potrgana’.

Prvi službeni singl “Rusted From The Rain” po istom pitanju oscilira, ali kombinirane hard-rock gitarističke dionice s primjesama metala na bubnju u potpunoj su harmoniji s nazalnim vokalom Bena Kowalewicza koji napokon pjeva, a ne vrišti, čime na trenutke podsjećaju na AC/DC.

Nimalo originalni riffovi kopiraju se i protežu zatim cijelim albumom u pokušajima osrednjih varijacija koje su prestale funkcionirati već na prethodnom albumu i ovoga puta odaju dojam preslikavanja i krađe sebe samih s neznatnim promjenama u tekstopisanju pa “Saint Veronika” zvuči vrlo slično spomenutoj “Devil In A Midnight Mass”, čiji se urlici i sporadično skvičanje (jer growla nema) reflektiraju u “White Sparrows“.

Jedan od bisera jest “Pocketful Of Dreams“, pjesma lakih nota i uobičajene strukture koja se za razliku od prethodnika odmiče od ogorčenih antiratnih tekstova, premda je krcata melodioznom ironijom i klišejima upućenim sponzorušama, a melodioznost se proteže u kontrastima nabijenoj “The Dead Can’t Testify” kojom pridobivaju novu (nedeklariranu emo) publiku sažimanjem cjelokupnog znanja u jednoj morbidnoj pjesmi.

Posljednji vrijedan trenutak jest punk-rock kritika Georgea Busha “Turn Your Back“, objavljena prošle godine, kako bi svojom agresivnom i transparentnom porukom ukazala na apsurd rata, stradanja i opasne politike bivšeg američkog predsjednika kojem kroz odlične riffove poručuju: “Ya run, run away/But there’s no place to hide, (…) so kiss your ass goodbye” i cjelinu zaokružuju onomatopejskim bubnjevima kako bi aludirali na vojničko stupanje diljem svijeta.

Smjer odabran nakon semafora između ceste “II” i ceste “III” očito je kriv jer su Billy Talent s vrućim krumpirom ili prezagrijanom gitarom krenuli na žuto svjetlo, umjesto da su pričekali zeleno i sigurnijim tempom krenuli u nepoznato. Ovako se osim kanaliziranja akumuliranog socijalnog i kolektivnog bijesa u antiratne pjesmuljke kroz otprije agresivan vokal frontmena Bena ne pomiču s mrtve točke.

Vokalno ipak nešto rafiniraniji album zakazao je na instrumentalnoj razini unatoč sve prisutnijem producentu Brendanu O’Brienu jer se jedanaest novih pjesama svodi na tek tri do četiri ista akorda i jednako toliko istih, ali različito distribuiranih riffova koji ovoga puta ne uspijevaju ni iza politički i socijalno angažiranih stihova.

Međutim, otrovna strijela kritike poslana je neinventivnosti i kreativnoj paralizi jer unatoč limbu u kojem se nalaze, “III” je jednako dinamičan i zanimljiv album kao i prethodnici, čime neće iznevjeriti najvjernije obožavatelje.