Consecration: Magičan povratak u “Plavu lagunu”

    290

    Consecration

    Plava laguna

    Datum izdanja: 31.10.2019.

    Izdavač: Geenger

    Žanr: Alternative, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Vizita
    2. Plava Laguna
    3. Kabriolet
    4. Tvin Piks
    5. U Karkosi
    6. Rafinerija

    Neki albumi jednostavno dođu i pokose sve pred sobom. Ovo je priča o jednom takvom…

    Za početak, moram priznati da baš i nisam upoznat ranijim radovima beogradskog benda Consecration, pa možda dio mog oduševljenja upravo leži i u toj činjenici. Naime, “Plava laguna” je njihov već šesti album, a u njemu su sve posložili toliko idealno da bi me možda raniji tagovi uz njihovo ime poput post-metal, metal i slični možda i malo odmakli od ovog izdanja. U svakom slučaju, nakon ovog albuma, svakako ću baciti uho i na ranije radove.

    Muziku podržava

    Vratimo se mi ipak na glavnu temu, a to je “Plava laguna”, album satkan od svega šest pjesama koje klize perfektno. Šest pjesama je protegnuto na 38 minuta što odmah u startu pokazuje da album ima iznad prosječno dugačke pjesme. U takvim izdanjima, vrlo bitno je držati fokus melodija koje će vas nagnati da poslušate nešto poput “Rafinerija” koja sama ima čak 12 minuta. I da, Consecration je taj tip benda koji to uspijeva raditi bez pola muke.

    Ako su ranije bili bliži metalu, sad je ovo neka post-rock spika s jako sanjivim melodijama, te poneki žešći rif u solažama u pjesmama koje se nalaze pred kraj albuma. Upravo pitkost uvoda i razbarušenost kraja daje ovom albumu neku dinamiku koju bi svaki album trebao imati.

    Prve četiri pjesme nalikuju na nešto što bi se bez problema moglo izdati kao singl jer su one dugačke otprilike po četiri minute i imaju taj neki štih koji bi se mogao vrtjeti po radio stanicama. “Vizita” je jedna naizgled laganija ljubavna pjesma koja pred kraj dobiva brutalan rif koji dobro prodrma pjesmu.

    Već sljedeća naslovna “Plava laguna” je pravi ljetni hit. Melankolična melodija se jednostavno lijepi za uho, gitare zvuče prpošno i moćno, atmosfera se u njoj rascvjeta, pa uopće ne treba puno imaginacije da se zamislimo na nekoj plaži s koktelom u ruci gledajući surfere kako krote valove.

    Sljedeće dvije “Kabriolet” i “Tvin Piks” nastavljaju u sličnom điru, điru koji te jednostavno tjera na daljnje preslušavanje i iščekivanje što će bend novog odvirati. A tad dolaze dvije najduže pjesme, prvo osmominutna “U Karkosi”, pa potom već ranije spomenuta “Rafinerija”. Već s “Tvin Piks” u prvi plan dolaze nešto mračnije i tamnije dionice, dok u ove dvije preostale pjesme imaju vremena poigrati se s mnogim različitim motivima, kako laganijim, tako i vrlo žestokim.

    “U Karkosi” je, bazično gledajući, post-rock stvar u kojoj instrumenti rade svu potrebnu dinamiku, kako od laganijeg početka, tako do vrlo efektnih solaža koje traju i traju, te se u njima može beskrajno uživati jer nisu nakaradno ubačene, već vrlo smisleno i moćno, čime vokalne dionice su svedene na minimum. Posljednja “Rafinerija” je čista rapsodija.

    Neki albumi jednostavno dođu i pokose sve pred sobom. Da, upravo se to dogodilo s “Plavom lagunom” koja u svakom svojem momentu pokazuje svoje savršenstvo. Čas blistav i iznimno melodičan, u drugom sanjiv i melankoličan, u trećem tmuran i bučan. Zajedno sve to čini album kojem je potpuno sve na svojem mjestu, idealno posložen i jak kao niti jedan album u ovoj godini na ovim prostorima.

    “Plava laguna” je magija, “Plava laguna” je savršenstvo, “Plava laguna” neće još neko vrijeme izaći iz mojih stereo uređaja.

     

    Muziku podržava