Nova poslanica Consecrationa cimećanima

Niži kolesterol, reguliranje šećera u krvi, prirodni konzervans, a miris potiče kognitivne funkcije i pamćenje. Nije da sam postao, kako zadnja karakteristika kaže, pametniji, ali zbilja mi se nikad nije dogodilo da raspakiravanje CD-a završi cimetom zasipanim stolom i parketom dnevne sobe. Kada su mi zbunjene oči ugledale cimetom ispisan naslov Consecration – priča je mogla početi.

Tri godine nakon prvog druženja simpatični Beograđani nastavljaju nadmašivati same sebe. Albumom simpatično nazvanim prema navedenom začinu dali su prostora da njihovi eksperimenti odu dalje (i puno dalje) od dosadašnjeg post-metala.

Posebno se to odnosi na vokal koji svojim ultrakratkim tekstovima (npr. “Za sto godina, neće biti ničega – pesama, mene, tebe, nikoga od nas“) gotovo svakoj pjesmi služi kao još jedan lijepi instrument koji ima svrhu i razlog što je ovdje. Na uvodnoj i naslovnoj apsolutno dobro dođe da uljepša šest minuta post-rock melodičnih gitara i psihodeličnih pozadina, te malo bocne slušatelja i podsjeti na ljudskost svega.

Na “Romantičnoj policiji” se prvi put (od ukupno dvaput) javlja legenda ovih prostora – Bajaga kratkim uvodnim monolozima o ljubavi i muzici. “Barikade” (odlične gitare) i “Nestajanje” dvije su stvari koje najbliže prilaze prefiksu “metal” koji definitivno blijedi kod Consecrationa. Možda čovjeku tu i tamo usfali da češće umlate bubanj i uključe brutalnu distorziju, ali ovako album definitivno djeluje staloženo i, recimo to tako – kao da su se pomirili sa svijetom oko sebe i konceptu dali umjetnički smisao.

Ono s čime su pokušali razbiti cjelinu su “Ne dam ovaj dan još uvek” – apsolutno instrumentalna i akustična (i preduga), i podsjetnik na prošli album “Povratak aligatora” – apsolutno vokalna i malo nepotrebna. No, valjda ćemo kasnije doći do razloga za to… Jer, treba spomenuti i najkompletniju stvar albuma – “Praskozorje“. Stvar koja je s laganim gitaricama stvorila lagani i nježni pop i kasnije izrasla u nešto što više nije ni post-rock, a još manje nekakav post-metal (već je polako svima dosta tih ‘post’ opisa), već simpatični underground eksperiment i pokazatelj kako bi danas trebao zvučati jedan kvalitetan pop-rock bend.

E sad, čemu tolika raznolikost? Kažu da je ovo dio trilogije albuma, a koliko sam shvatio sve je već osmišljeno. Tako da bi njihov odlazak u psihodelični, ali i dalje jako melodični rock, mogao biti kratak izlet u plovne i lijepe sfere. Svoju reputaciju iskoristili su da slože što im se sviđa i što trenutno osjećaju, a svatko upoznat s prošlim albumom shvatit će ovo kao odličan i logičan nastavak.

Ako ovako nastave preostalim dijelovima trodijelnog albuma, mogli bismo dobiti jedno sustavno remek-djelo naše ćudljive regije.