Najbolje bolesničko pomazanje – ikad!

U ovo bezobrazno, ultra-brzo, podmuklo i prenakrcano vrijeme, čovjek teško stigne malo zastati, pogledati oko sebe, udahnuti i oduševiti se – bilo čime!

A kamoli mega-zasićenom muzičkom scenom. A kada vam se dogodi da vas jedan bend oduševi barem 3-4 puta, i taj bend budu neki lokalni borci – čovjeku se vrati vjera u sve.

Beogradski dečki Consecration su još davne 2011. osmislili jednu trilogiju. I ne samo da su je osmislili, već je gotovo potpuno i snimili. Konceptualnost albuma danas teško može doći do izražaja, jer se moderna muzika svodi na suradnji 18 producenata koji iskreiraju zarazni ritam i daju atraktivnoj guzatoj brineti da otpjeva tri i pol “Let’s get to the dancefloor” mudrosti. Upravo zato volim te marginalne žanrove u kojima se nerijetko dogodi da se bend u nekoj novoj pjesmi prisjeti albuma, naziva, stiha ili rifa s albuma od prije desetak godina.

Consecration su uspjeli biti toliko dalekovidni (a priznajmo da nam na ovim prostorima toga jako fali) i toliko su vjerovali u priču da su se albumi “Cimet” (o rođenju i naivnosti), “Univerzum zna” (o panici i paroničnom životu) i “Grob” (pogodite sami o čemu) razvukli kroz proteklih 4-5 godina (pisanje, snimanje i izdavanje).

Apsolutno ne znam koji mi je Bog bio da sam propustio napisati nešto o ovom drugom, ali nakon prejebenog “Cimeta”, naknadno otkrivenog “Univerzuma” i brutalnog nastupa prije Neurosisa, “Grob” je ispao takav biser da nisam dobio samo trilogiju desetljeća, nego i jedan od najdražih bendova na našim bizarnim meridijanima.

Po dobrom starom običaju, ultra-kratki tekstovi koje će netko shvatiti jako površno, a netko upravo suprotno – duboko i značajno. Primjerice “Ne dozvoli da ti majka umre ispred tevea” može djelovati “Isuse sveti, koja debilana“, ali bome si možete i priznati da danas mnogi upravo tako i provedu svoj život i njegov kraj.

“Debeli leptir” zvuči i govori o apokalipsi, glasna “Sheed” je u biti anglizirani naziv graničnog grada u Srbiji iz kojeg su ih vratili 2009. i time su opjevali naš Planet i debilne granice na njemu. “Sećanje na Ameliju” trubom vas zbilja šalje na mjesto gdje se nitko ne osjeća lagodno – na sprovod. I onda kreće apsolutni vrhunac njihovog stvaralaštva! Vrhunac koji sam nekih mjesec dana slušao na repeatu. Ali doslovno – mjesec dana.

“Grob” je stvar od 12 minuta tijekom koje se nekoliko puta dogodi flashback na “Divison Bell” Pink Floyda, a kad vam za grandiozni solo, sami autor i gitarist Danilo – čovjek koji ga je odsvirao preko-masu puta – kaže da ima osjećaj da će umrijeti svaki put kad ga svira – to jednostavno mora nešto značiti.

“Ejmi” je ime jedne pale dive (koja je zadnji koncert odradila upravo u Beogradu) napisane ‘po vuku’ a govori o izgubljenim snovima i osjećaju koji svatko kad-tad doživi – biti rođen u krivo vrijeme na krivom mjestu. Klavijature, lagani dijelovi i prekrasne melodije u ovakvoj verziji su sve što možete tražiti od atmosferičnog post-rocka i post-metala. Kao fun fact služi i činjenica da je naziv pjesme upotpunjen godinama rođenja i smrti, ali na način da oda počast pjesmi “Aladdin Sane” od još jednog velikana – David Bowiea.

Iako je ovo kraj trilogije, a “Grob” bome predstavlja i kraj svega, Consecration su akustičnim završetkom dali nadu u zagrobni život i uskrsnuće. Znam da ću ga ja čekati – i to iz prvih redova!