Čičin Blues

Naziv tek prvog live albuma u dugogodišnjoj karijeri Chrisa Reae “The Road To Hell & Back“, nije samo prozirni pokušaj zarađivanja na staroj slavi svoga najpoznatijeg hita. Naime Rea je prije nekoliko godina doslovno prošao put do pakla i natrag, kad je jedva preživio iznenadnu operaciju gušterače. Reain život danas ovisi o dijeti i lijekovima, što ga je navelo da donese odluku o promjeni stila života.

Tako je turneja na kojoj je snimljen ovaj album označena kao posljednja, a Rea je najavio gašenje samostalne karijere, nakon koje će nastaviti djelovati u triju The Memphis Fireflies.

Tijekom karijere Rea je, slično svom laid-back kolegi Marku Knopfleru iz Dire Straitsa, često bio neopravdano podcjenjivan. Premda mu se nekad mogla zamjeriti neprimjerena, ispolirana AOR produkcija i ponavljanje glazbenih rješenja, njegovi albumi su uglavnom bili uhu ugodni komadi visoko stiliziranog gitarističkog popa s naslanjanjima na blues i jazz.

Kad ga se već otpisalo kao glazbenika koji novim projektima samo reciklira svoje stare ideje, Rea je nakon operacije nastavio kao ponovno rođen. Ne samo da radi više nego ikad (lani je objavio box “Blue Guitars” s 11 CD-a potpuno novog materijala), nego je njegov izričaj postao puno zanimljiviji.

Rea je danas duboko uronjen u blues i roots glazbu, što se na ovom albumu vidi već od barskog bluesa uvodne “Jazzy Blue“. U “Josephine“, koja je dobila banjo, je primjetno da je Chrisov glas postao puno umorniji i promukliji, čime je samo dobio uvjerljivost ostarjelog bluzera iz delte Mississippija. Minimalistički blues “Stony Road” je jedan od novijih zgoditaka, dok je većina starih stvari dobila slične, mračnije aranžmane.

Blues je oduvijek bio glazba za ljude koji su u životu prošli kroz teška vremena, a Rea sad ima kredibilitet za ‘old school’ blues kakav je “Somewhere Between Highway 61& 49“, pritom zvučeći iskreno poput Gorana Bareta.

Središnje mjesto na albumu je dobila “I Can Hear Your Heart Beat“, predstavljena u proširenoj verziji koja se sastoji od nekoliko dijelova: nakon početka slijedi tiši dio na klaviru na kojeg se nadoveže Chrisov solo na slide gitari, da bi onda počeo kratki dio s reggae ritmom, nakon kojeg slijedi instrumentalna međuigra i veseliji kraj.

Ostatak je rezerviran za najpoznatije hitove: “The Road To Hell“, “On The Beach” (u akustičnom jazz izdanju), “Let’s Dance” i za kraj prvi Reain hit – “Fool (If You Think It’s Over)“.

Gitara je uvijek bila zaštitni znak Chrisa Reae, a solaže na ovom albumu nikad ne zvuče izvještačeno, već naprotiv, vrlo inspirirano (osim ako a priori ne zazirete od gitarističkih iživljavanja).

Po svemu sudeći, minimalistički blues, kombiniran s nadaleko prepoznatljivim gitarističkim stilom je ono što bi od Chrisa Reae mogli očekivati u budućnosti, a to uopće ne bi trebalo biti loše.