Što napravi hiperprodukcija!

    1831

    The Courteeners

    St. Jude

    Datum izdanja: 07.04.2008.

    Izdavač: Polydor / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Aftershow
    2. Cavorting
    3. Bide Your Time
    4. What Took You So Long?
    5. Please Don’t
    6. If It Wasn’t for Me
    7. No You Didn’t, No You Don’t
    8. How Come
    9. Kings of the New Road
    10. Not Nineteen Forever
    11. Fallowfield Hillbilly
    12. Yesterday, Today & Probably Tomorrow

    The Courteeners su mančesterski bend nastao prije dvije godine. Na proljeće im je izdan prvijenac za kojeg bi se moglo reći da je tipičan primjer albuma nekog novog mladog britanskog indie rock benda, podosta beskrvno, šablonski i bez ikakve želje za unošenjem neke svoje karakteristike u njega.

    Prošle godine su izdali nekoliko singlova s kojima su skrenuli poglede prema sebi, ali pjesme su prošle dosta nezapaženo baš iz tog razloga što su se zagubile uz mnoge slične, kakvih danas na Otoku ima i mnogo previše. Dečke to nije pretjerano pokolebalo, složili su još poneku skladbu te izdali “St. Jude“.

    Na ‘svetom Judi’ se nalazi 12 skladbi koje je produciralo nekoliko ljudi, ali ukupno gledajući, nitko nije napravio ništa posebno, niti bend niti producenti. Glavna kvaka je što The Courteeners kopiraju mnoge druge bendove, a da prilikom toga niti ne pokušavaju nešto ‘sakriti’ ili izmijeniti.

    Za glavne uzore sami spominju Oasis, bend koji je carovao Britanijom prije petnaestak godina. Usporedbe s njima imale bi smisla da pjesme The Courteenersa imaju jake refrene i stadionske melodije, jer bi se tada pokazalo da znaju što žele i da to mogu ostvariti, ali očito je da nisu niti blizu arogantnoj braći.

    Muziku podržava

    Povremeno zvuče kao The Libertinesi, ali i u tome se vidi koliko su zapravo slabi. Dok su glavna okosnica The Libertinesa Doherty-Barat bili kao sijamski blizanci, uvijek se međusobno nadopunjavali prekrasnim riffovima i vokalima, kod The Courteenersa se ne osjeća niti malo takve kemije, a sve gitarske makinacije su vrlo slične onima prije spomenutih.

    Dala bi se pronaći i poneka sličnost i s The Strokesima koji su i pokrenuli cijelu lavinu ‘the bendova’, ali za razliku od The Strokesa, koji su bili razbarušeni, punkerski nabrijani na garažno-rockerske podloge, The Courteeners zvuče kao štreberski momčići s vrlo čistim melodijama koje kao da nikad nisu vidjele garažu i mukotrpno treniranje.

    Daljnje asocijacije s drugim bendovima neprestano dolaze, ali da vas pretjerano ne zamaram s njima (pošto pretjerano niti ne zaslužuju), spomenut ću još samo prvu pjesmu “Aftershow“, koja je miks Franz Ferdinanda i Arctic Monkeysa, samo što nema takvu energiju kakvu ti bendovi imaju pa pjesma zvuči vrlo mlako i bezlično, kao da ju je napravio neki tribute band.

    Britanska glazbena (nazovimo to tako) indie rock scena je zagušena prevelikim brojem bendova, pa mnogi od njih zvuče potpuno jednako zbog čega se jednostavno gubi volja za daljnim istraživanjima takvih bendova.

    Za sve su to krivi mediji koji tako povećavaju svoju tiražu s ‘ovotjednim najboljim bendom na svijetu’, a budimo iskreni, svega tri-četiri nova benda godišnje su iznadprosječna, dok je većina ipak daleko na dnu, a baš je jedan takav bend i The Courteeners.

    Da su se pojavili prije pet-šest godina, tada bi se možda i moglo pričati o njima kao potencijalnom bendu, ali danas, nakon ‘13256’ takvih bendova, jednostavno ne mogu dobiti prolaznu ocjenu jer je očito da su zaključili da je lakše ići na sigurno, utabanim putevima mnogih drugih bendova za zaradom funti, eura, dolara ili čega već.

    I što na kraju preostaje nego se ponadati da će se jednog dana The Libertinesi ponovno okupiti u originalnoj postavi i pokazati svim klincima kako se to radi.

    Najave za to ima, a dokaz su i sve češće (istina povremene i vrlo rijetke) svirke Barata i Dohertya, ali u nadi je spas. Ako se to dogodi, sve naslovnice će biti okrenute k njima, pratit će ih se u stopu, a ostali mogu pakirati kofere i otići u penziju jer neće dobiti nikakvu pažnju. Zašto?! Jednostavno, takvi su Englezi.

    Muziku podržava