Igra na sigurno

Snow Patrol su nastali sredinom prošlog desetljeća i nakon dva relativno manje zapažena albuma, izdali su megauspješan “Final Straw”, koji ih je izbacio u elitu otočkog indie rocka, što su i potvrdili prošlim albumom “Eyes Open” i velikim hitom “Chasing Cars”, za kojim su svi ‘poludjeli’.

Nakon tih ‘neuspješnih’ uvodnih albuma, “Final Straw” je pravo malo remek-djelo, došao je u pravo vrijeme i obilježio sezonu 2003./2004. s nizom pjesama koje su dominirale radijskim eterom poput “Spitting Games”, “Chocolate”, “Run” i “How to Be Dead”. Na albumu je bilo još barem toliko dobrih pjesama pa ne čudi uspjeh Snow Partola.

Nakon takvog albuma očekivao sam mnogo više od samog benda, a oni su me djelomično razočarali s jednim prosječnim albumom, po mojem mišljenju mnogo precijenjenim “Eyes Open”, na kojem su dvije odlične pjesme (“Open Your Eyes” i “Chasing Cars”), dok se ostalo brzo zaboravlja. U tom điru je i ovaj novi album “A Hundred Million Suns“.

Kad radiš peti album, svakom autoru već treba biti jasan cilj kako treba zvučati sam album, odnosno zvuk benda.

Snow Patrol se, nakon malih početnih lutanja, pronašao u jednom vrlo melodičnom gitarskom pop-rock izričaju, ali prečesto znaju upadati u vlastite šablone. Zbog toga ispada da na albumu ima nekoliko gotovo jednakih pjesama te da je “Final Straw” više bila neka iznimka nego pravilo u pjesmarici Snow Patrola.

Da ne bi bilo zabune, na “A Hundred Million Suns” se nalazi niz pjesama koje mogu postati hit ako ih se malo ‘potjera’, ali sve te pjesme nemaju snage poput npr. već više puta spomenute “Chasing Cars”.

I dalje se sve vrti oko Garya Lightbodya, frontmena vrlo snenog vokala, kojemu bi poneka čašica whiskeya ponekad pomogla u interpretaciji pjesama. Koliko je god njegov vokal karakterističan, toliko može i umrtviti pjesmu ‘ravnom’ interpretacijom, pa često sama pjesma izgubi na svojoj energiji.

U novih 11 pjesama Snow Patrol nije ponudio ništa novo, već svoj ‘standardni repertoar’. Igra na sigurno je dvosjekli mač, fanovi će najvjerojatnije prohvatiti album kao i svaki dosad, ali kritika bi mu mogla oduzeti mnogo ukazujući na tipiziran rukopis benda s grandioznim ljubavnim ‘limunada baladicama’.

U posljednje vrijeme sam često znao hvaliti produkciju Garreta “Jacknife” Leea koji je svugdje znao donijeti dašak svježine na albume Bloc Partya, R.E.M.-a, Weezera, The Hivesa i drugih, ali ovaj put se i on malo zagubio u sivilo, odnosno u zvuk Snow Patrola, te nije donio gotovo ništa svojeg u pjesme.

Produkcija albuma je napravljena taman tako kako je i trebalo sve zvučati, a da je moglo biti bolje, moglo je, ali sumnjam da će to išta smanjiti sve veću popularnost mladog ‘genijalca za pultom’.

Pjesma koja se najviše ističe s albuma je već objavljena kao singl i zove se “Take Back the City“. Na njoj se najbolje može iščitati koliko bend brusi svoj zvuk, budući da je pjesma na tragu njihovih najvećih hitova.

Od ostalih pjesama, stvarno ne znam koje bih vam izdvojio jer su podosta slične, pa ako ste ih dosad voljeli, vjerojatno ćete i dalje biti njihov zagriženi fan.

Svakako bih napomenuo da je posljednja pjesma na albumu “The Lightning Strike” podijeljena u nekoliko zasebnih cjelina (pjesama), a to je vjerojatno učinjeno iz razloga da album ne bude predugačak. Među njima treba istaknuti vrlo prpošnu završnu “Daybreak”, za koju je trebalo naći mjesta u regularnom dijelu albuma jer nije kao ostatak ‘štiva’.

Ako se može reći da je “Final Straw” izbacio Snow Patrol u mainstream, te da su s “Eyes Open” zadržali svoj status, tako mogu reći gotovo sa sigurnošću da “A Hundred Million Suns” neće biti toliko uspješan jer je previše običan, nezanimljiv i manje radiofoničan nego prethodnici.

Nekako sam dojma da su ove godine Britanci glazbeno podosta podbacili. Bilo je niz ‘velikih’ izdanja, ali velika većina njih se uklopila u neki prosjek s tek povremenim bljeskovima (čitaj singlovima) što smatram da je premalo. U tu cijelu priču se, nažalost, uključio i Snow Patrol…