Nijedne nema bolje… od ove policije!

Što vrijeme više odmiče, izgledniji je zaključak da će ova glazbena dekada u povijesti popularne glazbe ostati upamćena ponajviše zbog brojnih ponovnih okupljanja starih i legendarnih izvođača, a manje po ostvarenjima mlađih, ‘aktualnih’ glazbenika.

Iako takva činjenica govori prije svega o neupitnoj stvaralačkoj krizi unutar industrije, trend manje ili više spektakularnih reuniona sa sobom je donio barem jedan pozitivan efekt: mlađe generacije dobile su sasvim neočekivanu šansu da se ipak direktno upoznaju s velikanima čije su ploče, diskove i ’empetrice’ do jučer mogli tek vrtjeti u svojim uređajima, čemu je jedini dodatak mogao biti pokoji (rijetki) DVD i proklinjanje zle sreće koja ih je na svijet donijela prekasno da čuju svoje idole uživo.

Tijekom velikog vala uskrsnuća starih majstora svašta se moglo vidjeti: od jednokratnog, gotovo snolikog ukazanja Zeppelina s Bonhamom juniorom, preko sirovo-protestnog bijesa Crosbya, Stillsa, Nasha i Younga, pa sve do krajnje ofucanih reanimacija koje je bolje ni ne spominjati. Jasno je, međutim, da bi podvlačenje crte s veljačom 2009. – iako čitav trend još ne pokazuje znakove zamora – pokazalo kako je u posljednjem komercijalno-marketinškom tsunamiju (bilo) znatno više želje za zaradom negoli potrebe da se istinski ‘praši kao nekad’.

Ujedinjenje izvorne postave The Police, međutim, spada u klasu onih rijetkih združivanja što pokazuju da u čitavoj priči potonji motiv može biti barem ravnopravan prvome, ako ne i značajniji.

Dokument svjetske turneje 2007.-2008. “Certifiable” zorno pokazuje zašto su i kako Sting, Summers i Copeland uspjeli napraviti iznimku od pukog ‘snatch’ principa, također na prilično neuobičajen način.

Najbolji dio ovog izdanja sastavljenog od DVD snimke koncerta u Buenos Airesu (održanih 1. i 2. prosinca 2007. na stadionu River Plate) te skraćenog audio-CD-ekstrakta istog, naime, njegov je treći dio, kojeg – pazite sad – uopće nema na diskovima. Riječ je o 50-minutnom filmu “Better Than Therapy“, redatelja Jordana Copelanda u produkciji Jima Gablea, a kojeg možete pogledati na www.thepolice.com/betterthantherapy.

Uvjet je, međutim, da u čitaču imate originalan DVD, inače nećete moći ni pokrenuti pripadajuću .avi datoteku s filmom. Inventivan trik, nema što.

No, “Better Than Therapy” nije tek interesantan način da se potakne publiku na nabavu originalnog izdanja: riječ je o odlično izrađenom filmu koji smisleno i domišljeno zadire u fenomen raspada i okupljanja The Police, uzevši za svoj fokus ključno pitanje: kako je moguća ponovna aktivacija sastava čije su razmirice u osamdesetima poprimile legendarni status? Kako su članovi trija prešli preko cinične i precizne Stingove izjave kako je ‘najveći problem njega, Andya i Stewarta taj što su previše voljeli jedni druge’?

Ovakva polazišna točka čak je i primjerenija nego što se na prvi pogled čini. Jer, jednako kao što su se u osamdesetima naglo razišli, usprkos zenitu slave i – pokazat će se – najučestalijem radijskom emitiranju od svih rock bendova te dekade (“Uvijek smo bili donekle nezavršena stvar”, jednostavno komentira Summers u dokumentarcu), tako su se glatko i neočekivano ponovo okupili. U siječnju 2007. sva trojica su istovremeno uzeli sobe u hotelu u Vancouveru i tisak je namah poludio.

Copeland krajnje trezveno konstatira kako “iskreno, nema pojma što je navelo Stinga na takav potez… Ali, kad je počeo e-mailom slati prve set liste za buduće koncerte, stvar je počela poprimati jasan oblik. Premda, sve je počelo stvarno jadno, očekivali smo da će biti mnogo lakše.”

Razmatranju osnovnog paradoksa historijata The Police – benda čiji su članovi bili toliko netrpeljivi i kompetitivni da su se međusobno glodali i jedva podnosili čak i u trenutku potpunog ispunjenja mladenačkog sna, kada su postali istinske mega-zvijezde, obožavanije od sportskih asova tog vremena – posvećeno je dosta prostora. Iako možda ovaj moment i nije od presudnog značaja za razumijevanje glazbe sastava, trojac se uopće ne distancira od takvih pitanja, dapače.

Na upit ‘Kakav je vas odnos spram ostatka benda?’, Summers mirno ispija čaj: “Mrzim ih oboje. Sljedeće pitanje! …Ma, to je ispao takav klišej, kao, mrzimo se, ovi momci će jedni drugima prerezati vrat večeras… A to je, ustvari, tek poluistina”.

Copeland će čak priznati kako je sa Stingom oduvijek imao polaran odnos: “Mi ili urlamo jedan na drugoga ili se grlimo i ljubimo… Mislim da nikada nismo imali ni jedan normalan razgovor. Moji instinkti vode me u rješenja koje Stinga ne čine sretnim.”

Neuvijena, iskrena jednostavnost što isijava iz ovih izjava čitavom materijalu daje megawate šarma i još autentičniju auru. No, nije stvar samo u izravnavanju starih računa ili objašnjenjima nekadašnjih intriga: treba vidjeti fascinantnu snimku promotivne svirke u Whiskey A-Go-Go klubu, gdje je bend i službeno objavio svjetsku turneju.

Taj, možda i najljepši dio dokumentarca (ako zanemarimo snolike kadrove trijema Stingova dvorca u Toskani, kojim dominira gigantsko šahovsko polje s figurama od metra i pol!) zorno pokazuje kako su nekadašnji silno međusobno kompetitivni glazbenici postali zrela gospoda koja je odlučila dostojno zatvoriti krug jednog velikog benda.

“Drukčije je. Moram ograničiti svoj mentalitet vođe benda… Odjednom sam u bendu u kojem više ne mogu nikog otpustiti: moram pregovarati, objasniti svoje mišljenje, biti diplomat”, uz osmijeh komentira Sting usred probe, “više nema onoga, dam ti ovo ako ti daš ono… toliko smo civiliziraniji, barem.”

Činjenica da je već u ožujku 2007. bilo prodano više od milijun ulaznica za koncerte svjetske turneje (!), svjedoči o točnosti Copelandove tvrdnje kako je svih izjedalo to što je bend prerano okončao s radom.

Gledajući pak besprijekorno snimljen i produciran DVD, neupitno se nadaje ideja kako je tek ovim poglavljem do kraja smisleno okončana priča o najutjecajnijem bendu osamdesetih. Iako njihovo ingeniozno ucjepljivanje krajnje suptilnog ska i reggaea u tkivo nabrijanog post-punka više nije onako smrtonosno kao nekad – primjerice, “Next To You” nije ni izdaleka toliko manijakalna kao munjevita izvedba s pariškog koncerta iz 1982. – isti nivo nabrijanosti bilo bi nerealno očekivati.

Ovdje je stvar u nečem drugom, što je krajnje lucidno i jednostavno postavio Andy Summers: “Stare stvari nose emotivnu prtljagu koje nove nikad nemaju… Ipak je to 20 godina ljudskih života u sebi.”

Ozarenost, vedrina i sve veća sviračka kompetentnost tako u potpunosti zamjenjuju odsustvo mladosti (možda zato što su se ‘vratili isti štosevi, isti razgovori’?). Njega će pak osjetiti samo najzagriženiji fanovi, u bljeđim izvedbama poput “Synchronicity II“, koja je suviše ležerna, ili “Walking In Your Footsteps” što u tkivu koncerta služi više kao minut(e) odmora.

Nasuprot njima stoje izvrsne izvedbe “Walking On The Moon” i “Message In The Bottle“, te uvijek iznimno impresivan medley “Can’t Stand Losing You / Reggatta De Blanc” ali i barem jedna izvedba koja nadmašuje koncerte iz ranih osamdesetih – fenomenalna varijanta “Driven To Tears“, izvedena s puno više rafiniranosti nego u mladim danima.

Uvjerljivosti svakako pridonosi i neuništivi Stingov kontratenor, koji se bez pardona hvata ukoštac i sa najzahtjevnijim dionicama, bez obzira što koncert traje gotovo dva sata.

Jedina zamjerka koja bi se mogla uputiti set listi uvrštenoj na ovo izdanje dotiče se izostavljanja iznenađujuće snažnih izvedbi anonimnijih pjesama sa CD-varijante, prije svega “Truth Hits Everybody”, “When The World Is Running Down”, ali i “Hole In My Life” koje su doslovno nosile nastupe poput onog u bečkom Stadthalleu i time preuzele ulogu manje impulzivno iznesenih evergreena (“Roxanne“, “Wrapped Around Your Finger“).

Inzistiranje na ovom detalju predstavljalo bi, međutim, ‘tjeranje bake u koprivu’ – jer “Certifiable” je uistinu rijedak dokument, ne samo u biografiji izuzetnog sastava: riječ je o sasvim neuobičajenom dokazu da glazbenici, premda dvostruko stariji i iskusniji, i dalje mogu biti beskrajno uvjerljivi i fascinantno moćni – no samo ukoliko se maksimalno iskreno suoče sa svojom prošlošću.

The Police su to tijekom svoje turneje napravili tako temeljito da će im se teško naći dostojan par u čitavoj retro-maniji. Osim, dakako, Boba Dylana, čiji je rad postao svekulturni fenomen, a on sam neka vrsta nadvremenskog šamana: ali, pošteno kazano, on nikad nije ni prestao s glazbom, pa stoga ipak ne pripada u ovu priču. Ostalima su Sting i jataci bacili u lice rukavicu perfekcionističkog izazova, slično kao i originalna postava Leb i sol u našim lokalnim okvirima. Izvolite, gospodo…