Orijentalno-plesna mješavina Coldplaya i Radioheada

    1620

    Guillemots

    Red

    Datum izdanja: 06.05.2008.

    Izdavač: Polydor / Aquarius Records

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Kriss Kross
    2. Big Dog
    3. Falling Out Of Reach
    4. Get Over It
    5. Clarion
    6. Last Kiss
    7. Cockateels
    8. Words
    9. Standing On The Last Star
    10. Don’t Look Down
    11. Take Me Home

    Jedni od najuspješnijih britanskih izvođača u proteklih 15-ak godina su bendovi Coldplay i Radiohead, a samim time su utjecali na mnoge druge, prvenstveno mlađe bendove. Guillemots su bend koji je očito najviše pokupio od spomenutog dvojca te dobiveni zvuk još dodatno nadogradio u vlastitom stilu.

    Od Coldplaya su uzeli melankoliju i osjećaj za melodiju uz povremeno vrlo jecajuće vokale, a hrabrost i eksperimentalnost od Radioheada, a tome su nadodali i mnoštvo zvukova iz različitih nacija i kultura čime potvrđuju da su njihovi utjecaji i uzori neizmjerni što je i logično pošto je Guillemots multinacionalni bend.

    Osim već spomenutih pop-rock plačljivih trenutaka, na albumu “Red” se pojavljuju i mnogi plesni ritmovi koji bi mogli poslužiti kao ljetna razbibriga eminentnih DJ-a koji su voljni malo se poigravati sa svojom play-listom. Možda nisu to klasični ‘dancefloor killeri’, ali imaju svog potencija za zabaviti publiku.

    Iz svega dosad navedenog, dalo bi se zaključiti da je drugi album Guillemots pod nazivom “Red” vrlo zbrkani album bez glave i reda, ali to nije točno.

    Muziku podržava

    Guillemots su jedan od rijetkih bendova koji se uspješno mogu poigrati različitim žanrovskim smjernicama, a da ne izgube osnovni sklad i tečnost pjesama, zbog čega i jesu jedan od najzanimljivijih mladih bendova i toliko cijenjeni od kritičarskih pera.

    OK, ipak nije niti sve tako idilično što se Guillemotsa tiče, jer ponegdje produkcijski i previše zaguše pjesme sitnim detaljima, pa one postaju prekičaste i malo zamorne zbog svojeg bogatstva, ali, na svu sreću, to se ipak rijetko događa.

    Baš u tom produkcijskom dijelu, bend se nekako čini najjači, s najzanimljivijim i najraznolikijim idejama, pa me ne bi začudilo da ih mnogi počnu kopirati u skorašnjoj budućnosti.

    U dvije godine, koliko je prošlo od vrlo cijenjenog i nagrađivanog prvijenca “Through the Windowpane“, Fyfe Dangerfield i društvo su osjetili što znači svirati velike koncerte, a dio te amtosfere znaju prenijeti i na album na najbolji način. Poznati su kao odlični zabavljači tijekom nastupa, a nešto tako se može osjetiti i preslušavajući sam “Red”.

    Najavni singl “Get Over It” je jedna od najživljih pjesama albuma, a ujedno i pokazuje bend u pravom svijetlu, kao zaljubljene veseljake koje imaju svoje frustracije. Na vrlo upečatljivu bučnu podlogu, naljepljeni su simpatični stihovi i vrlo pamtljivi refren (vide se utjecaji stare brit-pop škole), a nešto takvog sličnog može se očekivati i na ostatku albuma.

    Uvod je kao neki turski bojni marš s pjesmom “Kriss Kross“, “Big Dog” zvuči kao da je zaostala iz ’80-ih s nekog albuma Michaela Jacksona ili Georga Michaela, dok je prva akustična laganica na albumu “Falling Out of Reach” s kojom podsjećaju na mnoge britanske emotivce.

    Od ostatka materijala, svakako još treba izdvojiti “Last Kiss“, koja razara poput pjesama Kasabiana s vrlo britkim i žestokim ritmom uz nešto slabije vokalne dionice, “Cockateels” koja podsjeti na neki bollywoodski film, te “Standing on the Last Star” koja će se sviđati Mikinim fanovima zbog vrlo sličnih vokalnih interpretacija.

    Razlika između prvijenca i ovog albuma je u tome što su se očekivale velike stvari od Guillemotsa pošto su oduševili prije dvije godine, dio očekivanja su ispunili, ali ipak ne u cijelosti, pošto neke pjesme nemaju tolikog šarma kao one s prvijenca. Ipak, mora se priznati da imaju jedan od najzabavnijih singlova u ovoj godini (“Get Over It”) što bi im moglo ići na ruku.

    Fyfe Dangerfield je zasigurno veliki genij, ali ponekad pretjera u svojoj ‘genijalnosti’, što dosta utječe na bend. Mnogo ideja koje mu se vrzmaju po glavi pokušava potrošiti u što kraćem vremenu, zbog čega neke pjesme zvuče prenapadno i kičasto, a mnogo bolje bi im odgovarala minimalističnija produkcija, što posebno vrijedi za balade.

    Na kraju ispada da je “Red” solidan album koji je mogao biti na visokoj razini, ali ga je uništila brzopletost idejnog vođe benda. Možda će se s vremenom malo smiriti te nam pružiti koncentriraniji album, a do tada nam preostaje ovaj album s krajnostima od emotivnih balada do dance pjesmuljaka.

    Muziku podržava