Čagica za ljeto 2007.

Sophie Ellis-Bextor uvijek sam smatrao jednom od onih iz faze kad je disco opet zaludio plesne podije. Ona, danas već polako outdated stvar “Crying At The Discotheque” dobila je odgovor od Sophie u “Murder Ot The Dancefloor” i sve se činilo da je važno spojiti melodiju i ritam iz davnih dana. Ali, kad se malo bolje razmisli, Sophijin glas zabavljao nas je i na onoj odličnoj stvari “Groovejet (If This Ain’t Love)” s DJ Spillerom i tek tu se vidjelo da će ona imati dobru dance budućnost.

Ali nije sve tako krenulo. Kratke dvije godine oko 1998. pjevala je u totalno ne-disco bendu theaudience (kažu indie bend), proglašavana je najseksipilnijom ženom u britanskom rocku, pokušala je nakon toga i malo karijeru modela, ali očito su glasine o tim krugovima barem djelomično isitinite, pa je pobjegla i vratila se u glazbu.

Prvi album “Read My Lips” počeo je obećavajuće spomenutim najvećim singlom njene karijere, drugi “Shoot From The Hip”, nije napravio neke veće pomake, pa ni skinuo prvijenca s trona.

Treći, tri godine i jedan sin kasnije, “Trip To Light Fantastic” bolji je od drugog, a s prvim ga se nema zašto uspoređivati jer se disco-pop zahtjevi mijenjaju s mjesecima, pa naravno da se kroz 7 godina sve zaokrenulo.

“Catch You” mi je jedna od najdražih stvari zadnje vrijeme i to me prviklo ovom albumu. Činjenica da je super kombinirala (iako nije ona napisala pjesmu) plesni ritam i melodiju, napokon je pokazala da Kylie ima još vremena za oporavak.

Većina albuma je tu negdje, uz nekoliko lakših stvari (“The Distance Between Us” i “What Have We Started“), koje prate cjelokupni zvuk, ali sudeći po ulozi ovog albuma, neće biti baš nešto previše omiljene.

“Me And My Imagination” još je jedan hit, ali uz dobar sexy house ritam malo previše retro zvuči disco melodija s refrena, pa se skroz vraća ona atmosfera s prvog albuma. Pokraj ponekog tetris zvuka iza njenog glasića, još se mogu izdvojiti nostalgičnija, ali pozitivna i simpatična stvar “If You Go” i prava čagica “New Flame“.

Na cijelom albumu jako mi se sviđalo što se pokraj obveznih klavijatura i bogatog ritma, odlično čuju i istiću gitare, tako da nekad to sve zavzuči kao pop-rock koji prati doticaj s vremenom i modernim zvukovima.

To je pop uz koji se pleše. Ništa drugo. I zato ovaj album nema neku veliku ulogu albuma kao njezine kolekcije od 12 pjesama, već skup pjesmuljaka koji će vas pokušati izbaciti iz beda, a sve će se i dalje svoditi na nekoliko singlova i sudionika pijanih vrućih ljetnih večeri. Za tako nešto, skroz je uspjela.