Bye bye Marr, The Cribsi nikad bolji

The Cribs se ubrajaju u skupinu bendova koji rijetko mogu pogriješiti. Nikad nisu perfektni, ali svako njihovo izdanje vrlo je zabavno i prepuno dobre mjuze. Novi album “In The Belly Of The Brazen Bull” isto je takav.

U zadnjih desetak godina, The Cribs su jedan od rijetkih bendova koji je spojio britansku inačicu indie rocka s izrazitim pop melodijama kroz žestoki lo-fi zvuk, a da sve u konačnici teče kao po loju i tražite još. To je zaintrigiralo i legendarnog Johnnya Marra koji im se prikrpao za prošli album, ali suradnja nije potrajala. Slušajući “In The Belly Of The Brazen Bull“, možemo reći da je to bio odličan potez.

Marr je na “Ignore the Ignorant” donio novu dozu melodioznosti u zvuk The Cribsa i podosta reklame što je samo moglo pomoći bendu jer su svi htjeli vidjeti s kime to svira bivši gitarist The Smithsa. Sve je to naizgled djelovalo idilično, a najbolje od svega je što su braća Jarman mnogo toga naučili što je kulminiralo ovim albumom.

Melodija, buka, žestina, himničnost… samo su neki atributi koji krase ovaj album koji su neki britanski kritičari već proglasili jednim od najjačih ostvarenja u ovoj godini. On to zasigurno nije, ali 14 pjesama i skoro 50-ak minuta materijala pokazuje da su The Cribs uspjeli prebroditi najezdu indie klinaca i pokazati da su jedan od najzanimljivijih bendova proizašlih u indie rock revoluciji na Otoku započetu ponajprije s The Libertinesima, te da je “In The Belly Of The Brazen Bull” jebeno dobar album.

Pretočeno Marrovo iskustvo osjeća se u pjesmama poput uvodne “Glitters Like Gold” gdje su The Cribs složili vrlo radiofoničnu i gitarski vrlo ljepljivu skladbu, u kojoj sitni elektronski (ponajprije synth) dodaci obogaćuju zvučnu kulisu. Sličnu situaciju možemo osjetiti i s najavnim singlom “Come On, Be a No-One” koja je negdje na pola puta između Oasisa i Nirvane.

Kada gledamo producente albuma jasno može biti svakome da ovo nije puki indie album jer su na njemu radili vrsni majstori Dave Fridmann i Steve Albini, iako su većinu toga posložili sami dečki iz benda. To ne spominjem bez veze jer upravo se Albinijev rad ponajviše osjeća u jednoj od najžešćih pjesama u karijeri benda “Chi-Town” koja je s pravom puštena kao prva za preslušavanje ovog albuma.

“Confident Men” lagana je i vrlo psihodelična skladba, “Uptight” pobuđuje sjećanja na zlatne dane britpopa, dok je finale albuma, počevši od neurotične “Back to the Bolthole“, nešto najdojmljivije što su dečki napravili u karijeri, a niz nastavljaju akustična “I Should Have Helped“, atonalitetna “Stalagmites“, minijatura “Like a Gift Giver“, jedan od mogućih budućih singlova “Butterflies“, dok sam kraj začinjava himnična “Arena Rock Encore with Full Cast“.

S petim albumom svakako možemo reći da su The Cribs zreo bend koji zna što i kako, pa zato “In The Belly Of The Brazen Bull” zvuči kao album bez klasičnog fillera, kao svojevrstan ‘best of’ dosadašnje karijere. Ne po pjesmama, već po utjecajima koji su ih vodili tijekom desetak godina, pa se na novom albumu dobro mogu osjetiti sve faze benda, od pomalo atonalitetnih brijačina do radiofoničnih komada. Tim spajanjem izbjegli su zamor materijala i pružili jedan vrstan album o kojem se zasluženo mnogo priča po Otoku, dok ostatak svijeta ipak nije toliko prijateljski nastrojen. Šteta jer su odličan bend.