The Cribs: Nakon dugo vremena, ponovno zabavni

U moru otočkih indie bendova koji su nastali tijekom prve dekade novog milenija, The Cribsi su mi od početka nekako bili pritajeni favoriti, odnosno bend za koji sam smatrao da je morao napraviti mnogo više. I dok im status u samoj Britaniji vjerojatno nikad nije bio previše okrznuti (čemu u prilog govori i Top 10 prošli album koji je bio praktički neslušljiv), u ostatku svijeta se sve manje i manje čulo za njih, posebno nakon odlaska gosta Johnnyja Marra.

Od tog Marrovog gostovanja na “Ignore the Ignorant” je prošlo već 11 godina, a nakon toga su uspjeli složiti nekoliko dobrih albuma, ali sve to ipak nije imalo takav odjek. Prošli, sedmi po redu “24-7 Rock Star Shit” mi je bio toliko loš da ga nisam imao niti volje recenzirati, pa me pomalo iznenadio novi album, jer uopće nisam skužio da ga objavljuju, te da su čak imali tri najavna singla…

To iznenađenje je na kraju ispalo i više nego pozitivno jer “Night Network” je jako dobar album, prepun šarma i melodija kakve znamo u aranžmanu The Cribsa, a opet sve nekako djeluje svježe i drugačije. Iskreno, strah me iskoristiti riječ zrelije (posebno jer su ranije tijekom godine Ryan i Gary slavili jubilarnih 40), ali upravo bi možda ona najbolje opisala njihov novi album. Kao da su sumirali sve što znaju, sve što su naučili od Marra, apsolvirali sve greške prošlog izdanja…

Mnogo toga se dogodilo nakon spomenutog “24-7 Rock Star Shit”. Shvativši i sami da im karijera ide u krivom smjeru, uzeli su podužu pauzu (više od dvije godine nisu svirali neki koncert), rastali se s menadžmentom… Sve je to čuo rock dobrica Dave Grohl, pozvao ih u svoj studio i rekao da imaju slobodne ruke stvarati što god žele. Rezultat je upravo pred nama.

Sljedeće što vrijedi istaknuti jest ponovna suradnja s Lee Ranaldom (Sonic Youth). Već su ranije surađivali na odličnoj “Be Safe” koju i dalje smatram jednom od njihovih najboljih stvari u karijeri. “I Don’t Know Who I Am” nije tog ranga, ali lijepo prikazuje preporođene The Cribse.

Ostatak albuma jest jedna zaokružena cjelina, prepuna vedrih i zaraznih melodija, te je zanimljivo da počinje pjesmom imena “Goodbye”. Kad se uhvate stihovi pjesme, jasno je o čemu se radi. Lagana power-pop stvar s natruhama soula i gospela jest oproštaj od zadnjih nekoliko godina koje su bile poprilično teške za njih. Već sa slijedećom okreću novi list i dobivamo The Cribs šarm na najjače.

“Running Into You” je jedan od najavnih singlova i zapravo najbolje opisuje zvuk kakvog možemo očekivati na većini albuma. Slijedi je “Screaming In Suburbia” koja autobrigrafski objašnjava da su oni i dalje isti klinci/bend kao što su i prije bili, a potom slijedi cijeli niz zaraznih pjesama koje nas vraćaju 10-15 godina unatrag, što se tiče karijere benda.

Upravo taj dobro poznati zvuk u novom ruhu i s dobrim i pamtljivi(ji)m pjesmama jest najbolje što se moglo dogoditi ovom albumu. Refreni su zarazni i pjevni, melodije ljepljive za uši… nakon toliko loših stvari i pandemije, lijepo je vidjeti da se bend vratio na dobar trag. Album zatvara briljantno kaotična “In The Neon Night” koja asocira na 90-e.

“Night Network” nije najbolji The Cribs album, ali svakako jest među najboljima. Možda ovako skroz resetirani i opušteni uspiju oživiti svoju karijeru jer nemaju više mnogo toga za izgubiti, a talenta su nesporno oduvijek imali. Ovim albumom su napravili odličnu bazu za taj novi početak.