The Cribs
Payola
Datum izdanja: 05.03.2013.
Izdavač: Wichita Recordings
Žanr: Indie Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Oko zagrebačkog nastupa The Cribsa lomila su se koplja, kritičari su se podijelili kao rijetko do sada. Dijelu je koncert bio dobar i zabavan, dok je drugom dijelu bio loš i pretenciozan. Možemo se pitati zašto je tome tako.
Kada slušamo pjesme The Cribsa možemo reći da su oni tek jedan banalan post-britpop bend koji pjeva o ljubavi i ljubavnim problemima, da takvih bendova ima na tisuće, da nisu iskoristili hype, da žive na staroj slavi, da je Johnny Marr bio u bendu samo da ih podigne iz pepela… Mogli bismo, ali sve to baš i nije istina, osim možda prve teze.
Da, oni stvarno jesu bend koji je proizašao iz post-britpop škole koju su pokrenuli The Libertines i oni stvarno jesu bend koji ispucava većinom ljubavne pjesme, ali to čine takvom jednostavnošću i lakoćom da se uz njihovu glazbu stvarno možemo zapitati je li teško biti rock zvijezda u današnje vrijeme.
Priče da je dolazak Johnnya Marra bio marketinški trik kako bi se bend ponovno uzdignuo je čista glupost. Budimo realni, kako bi to mala Wichita ili sam bend mogao platiti jednoj indie legendi da im se pridruži. Johnny je svirao s The Cribsima tri godine jer je on to htio, on se ponudio i braća Jarman su prihvatili jer ga smatraju jednim od idola iz mladosti. Vjerujem da postoji još hrpa ljudi koji bi htjeli biti na njegovom mjestu što dokazuje ogroman broj vjernih fanova diljem Britanije, ali ne i samo nje.
Njihovi nastupi jesu malo kaotični jer svatko pokazuje svoje osobnosti bez ikakvog glumatanja. Ryan je zabavljač, Gary je cool, dok se mlađi brat pokušava maksimalno ugledati na njih. Velik dio ovih pjesama na “Payoli” dečki su odsvirali kod nas i pružili su pravo zadovoljstvo onima koji su se željeli zabaviti, a mrzovoljnike je uvijek teško zadovoljiti.
“Payola” je skup singlica sa studijskih albuma. Ima malu manjkavost jer na nju (barem ne na regularni disk) nisu ubačene neke singlice koje nisu bile dijelovi nekog od albuma (“You’re Gonna Lose Us”, “Housewife”…), ali ostalo je tu; niz pravih indie rock himni.
Od prvog albuma jednostavno nazvanog “The Cribs”, braća Jarman ispucavali su pjesme koje su na zabavan način promatrale ljubavne probleme mladih. Mnogi su se mogli pronaći u njima, iako pjesme nisu uvijek sretnog karaktera.
Album započinje jednim njihovim ranim hitom koji je dobrim dijelom i obilježio njihovu karijeru. Riječ je naravno o skladbi “Another Number“. Baš ta pjesma i vrlo dobro objašnjava uspjeh kod fanova jer ima karakteristični gitarski riff koji se lako može pjevušiti (Ryan na koncertima to uvijek i forsira) i vrlo je pijevna, zabavna… Pravi gitarski pop komad.
Kako kompilacija teče, tako vidimo koliko su hitova The Cribs u deset godina postojanja uspjeli napraviti. Kada kažem hitova, ne znači da su oni to i uspjeli postati jer uspjeh u Top 10 singlova nikad nisu dostigli, ali to opet govori o maloj diskografskoj kući koja nema toliko veliki marketing da bi uspjela izreklamirati pjesmu unedogled. To je i dobro jer onaj tko je želio, mogao je u miru i slušati The Cribs, a nisu iskakali ‘kao iz paštete’ na svakom kutu.
Preslušavajući pjesme, jasno se može razlučiti koje su nastale nešto ranije, a koje nešto kasnije jer posljednji albumi mnogo su razrađeniji nego oni prvi. Naravno, tu je veliku ulogu imao i Marr, ali i odrastanje braće Jarman što su dokazali posljednjim albumom koji je definitivno vrhunac njihove karijere.
Na albumu je, uvjetno rečeno, jedna nova stvar. “Leather Jacket Love Song” zapravo i nije nova stvar jer je nastala prije dvije-tri godine u jednom od sessiona s Marrom. Dečki su je znali svirati na nekim koncertima i oduvijek je bila fanovski favorit sa željom da se i službeno objavi. Samo zbog njih, to su napravili ovom zgodom.
Disk sa singlicama sadrži 22 pjesme i obavezno je štivo otočkog indie rocka posljednjih desetak godina. To je jednostavno vrlo lijepa pjesmarica koja se sluša s lakoćom, a često će biti i ponavljanja jer se brzo zaraziš pojedinim melodijama. Evo nekoliko primjera “Hey Scenesters“, “Men Needs“, “We Share the Same Skies“…
Osim klasičnih indie rock skladbi nastalih pod utjecajem post-britpop škole, bend je imao snage i malo dublje zagrepsti s nešto kompleksnijim pjesmama od kojih se svakako ponajviše ističu “The Wrong Way to Be” i “Be Safe“. Obje pjesme su vrlo moćne i nastale u predmarrovskoj fazi čime se dokazuje da The Cribs nisu tek još jedan puki britanski bendić.
NME kao NME htio je dodatno obilježiti desetogodišnjicu The Cribsa, pa je užicao demo snimke koje su objavljene uz časopis, dok su za bonus disk ove kompilacije (već standardno za takva izdanja) zadržane b-strane i rariteti. Nakon preslušavanja, možemo reći da je većina pjesama u stilu klasičnih The Cribsa, ali da se ujedno i osjeti zašto su u svoje vrijeme ostavljene sa strane, jednostavno, bilo je boljih pjesama za albume.
Iako su se prema “Payoli” odnosili kao prema novom albumu, to ipak nije album, već klasična kompilacija gdje je sve najbolje od benda skupljeno na jednom mjestu. Ukratko, prvi disk ukazuje koliko su The Cribs moćan bend, dok se drugi disk može neobavezno slušati jer vas pjesme s njega neće preopterećivati.
“Payola” je dokaz da u Britaniji usprkos stalnom hypeu za nove bendove postoje i oni koji mogu preživjeti svu medijsku pompu koja ih obasipa barem tjedan dana. Naravno, za preživljavanje trebaš biti kvalitetan i ne odletjeti odmah u nebo, a The Cribs su pokazali svoju vrijednost kroz pet studijskih albuma sažetih na ovoj kompilaciji.
Posebno je dojmljivo što je bend u odnosu na prvi album sazrio i sada ispucava najbolje stvari što dokazuje cijeli niz pjesama s posljednjeg albuma “In the Belly of the Brazen Bull“. Dečki su odrasli, ali uživo su još uvijek djeca koja se zabavljaju, a očito to nekima smeta jer su i sami u godinama i zaboravili su kako je biti mlad i zaljubljen.
Ako The Cribs ikad ponovno dođu u naše krajeve, moja je preporuka: dođite se zabaviti na njihov koncert, nemojte tražiti visoku umjetnost u njihovoj glazbi, za to služi Lisinski, a u njemu, vjerujte mi, The Cribs nikad neće svirati. Do tada, ako taj trenutak ikad ponovno dođe, “Payola” je vrlo lijepa utjeha.